U 85. godini života napustio nas je Joško Juvančić – veliki ‘Jupa’, kazališni redatelj i pedagog te dugogodišnji ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara.
Iako nije teže bolovao, posljednjih mjesec dana bio je hospitaliziran u dubrovačkoj bolnici. Kako DuList saznaje od obitelji, njegov život se jednostavno ugasio.
U nedavnom razgovoru za DuList, Juvančić se prisjetio kako je uopće odabrao režiju i odakle je nastala ljubav prema kazalištu.
—Uvijek sam volio kazalište. Još kao mladić statirao sam na Ljetnim igrama i čini mi se da sam već tada bio predodređen da se cijeli život bavim kazalištem. Za vrijeme studiranja postao sam Gavellin asistent, odgovarao sam mu, a i meni je to značilo jer sam od njega jako puno naučio o režiji, kazalištu, glumcima i o životu uopće – naveo je tada. Rekao je i da koliko god dubrovačka publika izgledala jako stroga, ona mu je bila naklonjena jer je bila željna nečeg novog.
-Sviđalo joj se kad izmislim novi prostor za igranje. Grad ima svoju specifičnost, ima predivne prostore na otvorenom i sam je stvorio jedan svoj neponovljivi kazališni stil. U Gradu, u svakom kantunu možeš napraviti predstavu. I ona uvijek bude zanimljiva, uvijek bude živa i uvijek ima svoju publiku. Čak su i djeca u jednom trenutku znala izlaziti na ulice i stvarati svoje predstave, imitirati nas s Igara. Ja sam volio u Gradu tražiti, sam za sebe, ali i kasnije kad sam preuzeo u Igrama odgovornost umjetničkog ravnatelja dramskog programa, prostore i za druge redatelje koji bi dolazili u Grad postavljati predstave. Vodio bih ih na sva mjesta za koje sam mislio da se na njima mogu odigrati njihovi tekstovi. Neki tekst vrijedi samo na tom mjestu, a Dubrovnik je pun takvih prostora. Redatelji koji bi došli u Dubrovnik uživali bi baš u tom izazovu da je cijeli grad pozornica. To bi ih inspiriralo. I tako smo stvarali kazalište i Igre – ne samo za nas, već i za Europu – rekao je i dodao da je njegovo omiljeno mjesto bilo Gradac.
-Ja sam i Pilar pa je meni, još od djetinjstva taj prostor drag jer smo se gore išli igrati i ostao mi je pri srcu. A unutar zidina, ipak mu je bilo nešto teže izdvojiti onaj, samo jedan, jer priča – igralo na Placi i na Puiškoj placi i malo oko Jezuita, unutar tvrđava, na Lovrjencu, u Bokaru, na Revelinu, ispod Minčete – istaknuo je tada Jupa.
Juvančić je po završetku Filozofskog fakulteta, a potom i Akademije za kazališnu umjetnostu u Zagrebu postao Gavelin, a zatim i Spačićev asistent, što mu je odredilo budućnost kazališnog pedagoga.
Kao profesor glume od 1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjetnički razvoj mnogih danas poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca.
Prve važnije režije Joško Juvančić ostvaruje u dubrovačkom kazalištu (‘Dubrovački skerac’ Feđe Šehovića 1961., Moliereova ‘Škola za žene’ 1962.), kojemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića, Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića i Goldonija.
Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdesetih kada u zagrebačkim kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih predstava – od Schisgalovih ‘Daktilografa’ i ‘Tigra’, u Teatru &TD, preko Tollerova ‘Hinkemanna’ i Ghelderodeovih ‘Škole za lude’ i ‘Escuriala’ u Gavelli, do Goldonijeva ‘Velikog smiješnog rata’ u HNK.
Od tada će režirati iznimno veliki broj predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književnosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva ‘Plakira iliti Grižule’ i ‘Dunda Maroja’, Shakespeareova ‘Sna Ivanjske noći’, Vojnovićeve ‘Dubrovačke trilogije’, Vetranovićeva ‘Kako bratja prodaše Jozefa’, te crkvenog prikazanja ‘Ecce homo’ na Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima (Bakarić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja – primjerice ‘Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi’ Toma Stopparda u &TD-u (1971) – postala amblematskom kazališnom oznakom svog vremena.
Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojne režije predstava za djecu, kao i lutkarskih predstava za djecu i odrasle (‘Skup’, ‘Osman’, ‘San Ivanjske noći’), a posebno poglavlje njegove profesionalne biografije vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu naprekidno bio nazočan dvadesetak godina, obnašajući od 1986. do 2001. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno umjetničkoga ravnatelja dramskog programa. (DLJI)
Za svoj umjetnički rad, Juvančić je dobio niz uglednih nagrada i priznanja među kojima se ističe nagrada ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 2000., nagradu Dubravko Dujšin 1982., nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika (Nagrada hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja), a u 2016. godini dobio je nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo.
U sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u 2011. godini predstavljena je monografija posvećena ovom velikom redatelju naziva ‘Joško Juvančić Jupa’.