U 64. godini života, u četvrtak navečer, svijet je nažalost napustio Berislav Dumenčić Bero, nekadašnji bubnjar legendarnih Termita, najznačajnijeg benda onog što se i danas naziva riječki zvuk.
Nakon dugogodišnje borbe s rakom prostate, koji mu je dijagnosticiran 2018. godine, od života se oprostio u riječkom hospiciju Marije Kricifikse Kozulić, gdje je proveo svoje zadnje dane.
U našem posljednjem razgovoru prije 10-tak dana, kada smo u društvu nekadašnjih članova benda, pjevača Predraga Kraljevića Kralja, klavirista Josipa Krošnjaka Pepia i basista Damira Martinovića Mrle (peti član, gitarist Robert Tičić Tica, preminuo je 1984. sa samo 23 godine), došli posjetiti na samrti, unatoč djelovanjuvelikih doza jakih lijekova protiv teških bolova, nevjerojatno staloženo, sabrano i iznimno razborito otkrio nam je kako je spreman umrijeti i kako se smrti ne boji.
- Ja sam vjernik i to mi iznimno pomaže. Redovito me posjećuje divni pastor Giorgio Grlj, zajedno pročitamo psalm, dva, pomolimo se, a svakodnevna jutarnja mantra mi je "Budi uz mene". Smrti se ne bojim; bojao sam se bolova, al više se ni njih ne bojim. U ovoj divnoj ustanovi ta bol će bit kupirana. Bojim se tek neizvjesnosti, mislim da je to tako kod mnogih ljudi, no okružen sam pažnjom i ljubavlju i to mi je dovoljno - sporo i tihim glasom kazao nam je tad Kiko, kako su ga od milja zvali bližnji.
Najiščekivaniji vinil svih vremena
Tada smo naime, došli nazdraviti konačnoj objavi LP ploče 'Vjeran pas', najiščekivanijem vinilu svih vremena, kolekciji svih snimaka osebujnog riječkog punk benda, koju je sanjao dugih 40 godina.
- Ova ploča znači mi jako puno, to je naš sveti gral i zbog toga sam sretan kao sretna nova godina. Drago mi je da sam je dočekao, pa makar i u sumrak života - kazao nam je tad Bero u svojem posljednjem intervjuu za javnost.
Riječ je o ploči koja je ranih osamdesetih, kada su Termiti žarili i palili gradom koji teče, bila teško ostvariv san. Odbijale su je snimiti sve vodeće diskografske kuće, a razlozi su se nizali od onih da bend nije tiražan, do toga da ima antidržavni element i da je prebuntovan...
Dan nakon objave teksta u 24sata, nazvao me je da mi se zahvali.
- Puno hvala na lijepom tekstu, uljepšali ste mi dan. Drago mi je da sam i to dočekao jer sinoć sam imao užasno tešku noć. Bolovi su bili nepodnošljivi, kao da mi netko na živo čupa ruku iz ramena, ovaj put ni lijekovi nisu pomogli. Cijelu noć sam urlikao, ali i molio, samo da dočekam barem još jedno jutro i pročitam taj tekst - zahvalio se Kiko, kojemu su se metastaze proširile po cijelom tijelu i kostima.
Prisjetio se posla u Zvijezdi
Upravo između pjesama i otiska na vinilu ploče koju je držao u rukama, prošao je jedan, njegov život.
Pričao nam je Bero tad o tom životu, u kojem je u 63 godine proživio više nego mnogi u 90. Prisjetio se kako je nekad radio kao direktor distributivnog centra Zvijezde, imao vrhunsku plaću, auto, mobitel, stan, a na kraju sve ostavio supruzi i djetetu, kada se razvodom braka 2008. godine sve raspalo, a on otišao u Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje.
- Ironično, al baš sam tu našao svoj mir. Iz jednog kaosa, koji me je iscrpljivao i koji je moguće uzročnik moje bolesti, došao sam na mjesto na kojem sam mogao biti sam, ako sam htio, ili u društvu dobrih ljudi. Tamo sam očistio šufit i sve što ne valja izbacio iz glave, ostalo mi je možda još 15%, a tiče se i mog djeteta koje dugo nisam vidio. Više vrijedi mir i nemati, nego kaos i imati "sve" jer me je to sve toliko iscrpljivalo. Nitko ti ne može platit mir u duši. Oprostio sam kome je trebalo, a onda oprostio i sebi što sam oprostio. Svoj mir našao sam tamo, a u konačnici i ovdje u hospiciju. Odlazim spokojan, spreman sam i pomiren - staloženo nam je govorio Bero, lagano ispijajući Jack Daniels na ledu i puckajući cigaretu.
Kao najljepše godine života istakao je mladost.
- Bili smo mladi, lijepi, bezbrižni, puni snage i entuzijazma, zvijezde u gradu, spremni mijenjati svijet idejama koje su vrijedile, a imali smo i cura koliko i kad smo htjeli. Starost počinje kad se skučiš, teško je kad ostaneš sam - namignuo je tad ispod umornih očiju napaćenog tijela, pomiren sa svojom sudbinom.
Zadnji puta ozbiljno svirao 2008.
Bend je napustio kada se oženio i dobio dijete, a zadnji put ozbiljno je svirao 2008. godine na proslavi 30.godišnjice u Dvorani mladosti na riječkom Ri Rocku.
Njegov dugogodišnji prijatelj, suradnik i kum Damir Martinović Mrle s tugom u glasu prisjetio se dana kada je s njim radio na 'Strukturnim pticama' u LETu2.
- Kiko je jedan od najkreativnijih bubnjara s kojim sam ikad radio. On, Prlja i ja bi se samo pogledali i znali smo u kom smjeru ide pjesma. S njim smo snimili neke od naših najboljih hitova, uključujući 'Ne trebam te' i 'Sam u vodi', čiji je on koautor. On je uvijek bio motor benda čija kreativnost i specifičnost mi je bila iznimno važna. S muzikom koju sam s njim radio sve je ustvari i počelo - kazao je o svom prijatelju Mrle.
Dok se opraštao od bližnjih, legendarni bubnjar rekao im je - 'ako u prirodi vidite ljubičastog leptira, to sam ja'.