U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove. Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama. Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s holivudskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni. Glumački doajen Miodrag Krivokapić prisjeća se vremena kad je tek stasao, a status ‘nezadovoljna’ Gavellina stipendista ubrzo je zamijenio zvjezdanim na račun velikih uloga.
Zbog uloge profesora i političara Izidora u predstavi 'Ničiji sin', po drami Mate Matišića, Miodrag Krivokapić (69) odbio je igrati u hrvatskoj sapunici i belgijskom filmu. Lomio se i prevagnuo je - odličan Matišićev scenarij. Belgijci su mu također poslali dojmljiv scenarij u kojemu su trebali nekoga tko loše govori engleski. To bi, kaže, rado prihvatio, ali pomaknuli su se termini premijere pa je i njih morao odbiti. Kao Izidor izlazi na pozornicu Beogradskog dramskog pozorišta. Zadnji put je u teatru glumio prije pet godina. U njemu se zbog napisa da su dobili basnoslovne honorare probudila gorčina i odlučio je 'ne bogatiti se na teatru'.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Nakon toga sam rekao da ću opet na daske samo kad se pojavi komad koji će u meni probuditi želju da se vratim. Predstava načinje bolnu temu ovih područja, Mate je to hrabro napisao - rekao je Krivokapić, koji je igrao i u njegovu prvom scenariju 'Život sa stricem'.
- S pozornice pokazuje da političarima apsolutno ništa nije sveto. Izidor koristi sinovu nesrećun- kojemu se srušio cijeli svijet, prijeđe i preko toga što ga je žena prevarila. Ne smeta mu ni što mu se brak urušava. Kao mlad je bio član Partije, pa je krenuo putem nacionalizma, 1971. je malo odležao, što mu je kasnije dobrodošlo. Sve je to iskoristio. Ima se tu što igrati. Jako dobro razumijem Izidora, njegove ciljeve. Pametan je, obrazovan, brzo misli. Ima odlike rasnog političara - rekao nam je Miodrag.
Glumac kaže kako obožava probe, ali ne voli predstave. Voli istraživati lik, razumijevati ga, naći u sebi prostore za koje nije ni znao da ih ima. Kad to sve otkrije, najradije bi drugom sve prepustio. Danas kaže kako više voli sebe kao mlađeg jer je srljao, bilo mu je stalo samo do scene i velikih zadataka.
- Čudim se sebi s koliko sam hrabrosti, želje, bez straha ulazio u projekte. Što si stariji, to si odgovorniji, zreliji, pa imam puno veću tremu nego u mladosti. Igrali smo po dvije predstave na dan, istrošilo nas je fizički, emotivno, ali nismo imali nelagodu, bojazan. U zrelim godinama valjda počinješ respektirati to što radiš - kaže Krivokapić. Raduje se svakom snimanju u Zagrebu, gdje je proveo najljepše godine. Imao je 22 godine kad je tu upisao Akademiju. Zagreb mu je, kaže, dao vizu za posao i ostao je tu živjeti sljedećih 20 godina. Nema, ističe, boljih godina od 22. do 42. Najbolje su u svakom smislu. Na zagrebačku Akademiju došao je nakon što su ga na beogradskoj tri puta odbili. Kasnije se, prisjetio se, jedan profesor hvalio kako nije primio danas velike glumce, Krivokapića i Mirjanu Karanović.
- Ne znam je li to za hvaliti se. Kako možeš tako promašiti i dalje biti profesor? U Zagreb sam došao 1971. i upisao se iz prve - prisjeća se. Prvi velikan kojeg je tu vidio bio je Vanja Drach, a pamti i Ivana Šubića.
- Vanja mi je bio profesor. Za Peru Kvrgića sam tad tek čuo, ali ga još nisam gledao. Nisam se bojao Vanje, bio sam neizmjerno sretan da mi je takav glumac profesor. Nikad nisam imao problem s autoritetima. Moj problem je bio kako ući na Akademiju, a kasnije je sve išlo. Ništa mi nije bilo teško, radili smo po 15 sati s uživanjem - govori.
U Zagrebu je ponovno bio tri godine kad je snimao 'Počivali u miru' i kasnije 'Kud puklo da puklo'. Seriju 'Počivali u miru' prodali su u Englesku, Ameriku, skandinavske zemlje..., no u glumcima to ne budi posebne osjećaje.
- Glumac od toga nema ništa. Ima producent, nadam se i redatelj, ali glumac nema. Gledat će nas iseljenici u Americi i to je to. Zvali su me nakon dugo vremena. Očekivao sam da će to, ako će me ikad itko zvati iz Zagreba, biti Branko Ivanda, jer sam kod njega počeo. Zvao me je njegov student Goran Rukavina - priča Krivokapić.
Tijekom snimanja svratio bi koji put u Gavellu, ali kazalište njegove mladosti od onda se promijenilo.
- Sad su tu neki drugi ljudi. Tad je u Gavelli bila i Marika, koja je radila sjajne klope za nas mlade glumce i samce. I danas se sjećam njezinih španjolskih ptičica. Nikad kasnije to više nisam jeo, izuzetno slovačko jelo - prisjeća se. Bio je, kaže, i Gavellin stipendist, obožavao je taj teatar do jednog trenutka.
- Otišao sam u vojsku, skinuli su mi predstave i, kad sam se vratio, jedan redatelj je htio da počnem ispočetka, sa statiranjem. Rekao sam da to ne dolazi u obzir. Bio sam uvrijeđen, i ja i oni. Svi su tad skočili na mladoga glumca i rekao sam: ‘Ma daj, doviđenja’ i otišao sam u HNK. Oni su raspisali natječaj i već za prvu ulogu tamo dobio sam Sterijinu nagradu. Tu sam se prvi put sreo s Ljubišom Ristićem. Skupa smo radili petnaestak godina i to mi je bilo važno - priča.
Kad govori o glumačkim tulumima nakon predstava, najradije se sjeti beogradske 'Zvezdare' i predstave 'Lari Tompson' s Milenom Dravić.
- Tu su stvarno bili najbolji tulumi jer smo imali i orkestar u predstavi. Ostajali bismo do 2, 3 ujutro - kaže.
Supruga mu nikad nije rekla 'ne vodi mi ih više doma' jer kolege s raznih tuluma nije ni vodio kući, tulumario je uvijek vani. Nikad si nije dopustio ni da ga sinovi vide pijanog.
- Kontroliram to i imao sam sreću da nisam podnosio alkohol. Volim ostati nakon predstave, to opuštanje je neophodno, ali što vrijeme više odmiče, to je boemštine sve manje - kaže. Njegov sin Bojan krenuo je očevim stopama i danas je ugledan glumac. Miodrag nije ni znao da mu se sin sprema na Akademiju.
- Bio mi je sumnjiv jer godinu prije prijamnog nije izlazio iz kazališta. Svaku noć je gledao predstave. Pitao sam ga: ‘Da ti nećeš na Akademiju’, a on kaže: ‘Ma ne, što ti je’. I ja nastavim: ‘Ti si odlučio, ideš na DIF’ jer je trenirao košarku deset godina, a on tek tad kaže: ‘Neću na DIF, idem na Akademiju’. Bilo mi je žao što mi nije rekao na vrijeme, ali prošao je, iako smo malo radili zajedno. Vidio sam da može i ugodno se iznenadio - kaže Miodrag.
Ne skriva da se bojao sinova prvog ispita. Zna što su prijamni, pamti riječi Izeta Hajdarhodžića koji im je kao profesor govorio: 'Djeco, vas dođe 150, 200 i nemoguće je u tih tri, pet ili deset minuta procijeniti imate li dar ili ne'. Prijamni znači samo da uđeš, a poslije se vidi možeš li dalje ili ne.
- Sjećam se kolege koji se nakon prve godine izgubio. Kad sam prvi put vidio Bojana, pomislio sam: ‘Super, on ima što ponuditi. Nije promašio profesiju’. I te sam se večeri napio, mislim da je to bilo moje zadnje pijanstvo. Stvarno sam strepio - iskren je glumac. Gledajući oca u velikim projektima, gledajući njegove kolege velikane, Bojan ga nikad nije upitao: 'Ma kako vam to samo uspijeva?'. Krivokapića smo gledali i u 'Seljačkoj buni', filmom koji pamti po razgovoru s Vatroslavom Mimicom.
- Zvali su nas da nas vide. Došao sam i ja kod Mimice, a on viri iza tih naočala. Kažem: ‘Ja sam došao iz pristojnosti da vam kažem da nikako ne mogu biti dio filma. Jako sam zauzet’. ‘Mooolim? Od kako se bavim filmom, prvi put čujem da glumac kaže ne mogu. Svi kažu da su slobodni, a tek potom se ispostavi da su zauzeti’. I pita me koje su to moje obveze. Ja nabrajam, on gleda i kaže: ‘Znate što, stići ćete na sve obveze i igrat ćete kod mene’. I stigao sam - prisjetio se.
Legendarnog 'Mačka pod šljemom' sjeća se po puno posla, ali ipak, ni blizu kao sada.
- Pamtim po tome što mi ništa nije bilo teško. Zato se i zapanjim kad čujem da netko bježi sa satova glume. Ja sam u gimnaziji bježao s matematike i fizike, ali ne i od onoga što sam želio. To mi je posebno ludilo, neshvatljivo, bježati od onoga što želiš da ti bude profesija?! - čudi se. Nikad nije požalio što je pred kraj studija odustao od prava. Ostalo mu je desetak ispita do kraja i tad se zgrozio nad pomisli da će se politikom morati baviti cijeli život.
- Ali i ta iluzija da, ako ću se baviti umjetnosti, neću imati veze s politikom je stvarno iluzija. U ‘Ničijem sinu’ govorim: ‘Ako se mi ne želimo baviti politikom, ona će se vrlo brzo početi baviti s nama’. Htjeli ili ne, politika se bavi s nama - kaže.
Slobodnog vremena nema puno jer i kad ne radi, glumačko oko je prisutno i sve registrira. Osim životnog iskustva, važno mu je i literarno. Voli puno čitati. Mislio je da će se baviti slikarstvom, ali za to više nema vremena ni volje.
- Nekad sam se htio baviti stripom. Dvije godine sam crtao dan i noć, i kad sam već izvježbao ruku, objavljivao karikature..., uhvatila me želja za teatrom. I kako sam upisao Akademiju, crtanje sam odbacio. Danas mi je žao zbog toga - kaže.
Pogledajte i ispovijest Voje Brajovića iz našeg serijala 'Put do legende':
VIDI OVO! Ljubav, pomaganje, majčinstvo: Ovih 10 citata princeze Diane zauvijek ćemo pamtiti.