OCJENA: 7/10
(Netflix)
Malo koje djelo klasične književnosti je ekranizirano toliko puta kao Boccacciov “Decameron”. Knjiga pripovijedaka, doduše povezanih, iz 14. stoljeća i jedna od najvažnijih knjiga svjetske književnosti. Ekranizacije su varirale od odličnih do prosječnih, a često bi se priče po uzoru na priče iz “Decamerona” našle u raznim drugim ekranizacijama. Nova serija “The Decameron” ne spada u remek-djela ekranizacije književnoga klasika.
Doduše, ona se to i ne trudi biti, nego samo nastoji biti zabavna, što joj donekle uspijeva, no to silovanje zabavnosti, bezbrižnosti i otkačenosti čini je i trivijalnom i površnom, a “Decameron” to nije, on je i zabavan, i važan, i skandalozan, i životan. Upravo ta životnost čini ga prijemčivim i u 21. stoljeću kao i u 14., a preživjeti sedam stoljeća nije nimalo lako. Za razliku od knjige, serija će jedva preživjeti i ovo ljeto. Za one koji su propustili sat lektire i prepisali zadaću od nekog štrebera poput mene “Decameron” je zbirka pripovijetki koju svako večer pričaju gosti ladanjskog dvorca, uglavnom mlade plemkinje i plemići iz Firenze, koji su tamo pobjegli od kuge, crne smrti koja vlada gradom (doduše, i cijelim tad poznatim svijetom). Priče su prije svega različite avanture pune seksa i nešto manje ljubavi. Već ta Boccacciova postavka čini “Decameron” idealnim za ekranizaciju, svaka pripovijetka može biti jedna epizoda ili se poneke epizode uzimaju za ekranizaciju.
A to večernje pripovijedanje gotovo da podsjeća na nekakvo “binganje” iz 14. stoljeća. Serija donekle, ali vrlo površno, prati tu strukturu, kao što vrlo površno, da ne kažem trivijalno, prati pripovijetke iz “Decamerona” (onima koji ne vole čitati lektiru, preporučio bih da ne gledaju seriju i na temelju nje pišu zadaću, dobit će sigurnu jedinicu). Šteta jer Boccaccio je puno bolji i maštovitiji pripovjedač od autora serije, koji su više-manje preuzeli njegove likove i strukturu knjige te ih pokušali učiniti što bizarnijim, otkačenijim i tiktokerskim.
Takav postupak uopće ne smeta, dapače, bio bi genijalan da je uspio. Međutim, nije. Autori su jednostavno previše “silovali” tu zabavnost pa su i seriju učinili vrlo, vrlo površnom. Toliko su se trudili biti duhoviti da im je vic ispao toliko kompliciran, pa treba uputstva za uporabu. No vizualno je serija vrlo dobra, slika je puna, likovi su relativno dobro okarakterizirani, doduše na trenutke i karikaturizirani, a ako se gleda površno, serija je na trenutke vrlo zabavna.
Prikazi kuge, a od 1348 do 1350. umrla je prema nekim trećina, a prema nekima polovica čovječanstva, čak su i prilično dobro prikazani. U Firenzi, tad jednom od najvećih gradova svijeta, od crne smrti umrle su doslovno tri četvrtine stanovništva, bolest je bila tako strašna, zarazna i smrtonosna da bi čitave obitelji lijegale u krevet zdrave i ujutro se ne bi probudile. Brat Boccacciova suvremenika i suknjiževnika Gherardo Petrarca, koji je bio u samostanu, a u par mjeseci pokopao je svu svoju subraću, nekad i po trojicu na dan, te pobjegao iz samostana sa psom kao jedini preživjeli. Strašna i najveća i najubojitija pandemija, eto, ostavila je i nešto dobrog, a to je Boccacciov “Decameron”.