OCJENA: 7,5/10
HBO Max
Bogata serija nastala prema istinitoj priči američkog novinara Jakea Adelsteina koji je radio u najtiražnijim japanskim novinama (ujedno i najtiražnijim novinama na svijetu), ali ne kao neki strani dopisnik nego u gradskoj rubrici i crnoj kronici. Doduše, ovo istinito treba shvatiti sa zrnom razuma - odnosi, običaji, kultura i cijela atmosfera, kako rada u novinama tako i ona noćnih četvrti Tokija, istinita je od slova do slova, sama priča, pa i likovi, vjerojatno su, odnosno gotovo sigurno, dramaturški obrađeni.
Ovdje treba napraviti stanku - priča je nastala, iako je ne slijedi doslovno, prema istinitoj priči, knjizi, novinara Jakea Adelsteina 'Tokyo Vice: An American Reporter on the Police Beat in Japan'. On je devedesetih radio kao novinar u najtiražnijim svjetskim novinama Yomiuri Shimbun (osnovanim 1874.) koje imaju nakladu od 'sitnih' 7,7 milijuna primjeraka dnevno, a uz to su i nositelji Guinnessova rekorda za najveću nakladu ikad - 2010. njihovo jutarnje izdanje imalo je prosječnu nakladu od 10,020.584 primjeraka, a večernje 3,537.692 primjerka. Ukratko, 13,537.276 novina dnevno. I pritom su još i prilično konzervativne, a to u Japanu znači bezbroj sitnih detalja koji se ne uče ni na jednom fakultetu.
Iako je radnja dramaturški obrađena i ne slijedi baš istinitu priču od slova do slova, to nije nikakva kritika, nego forte serije koja je uistinu odlična - od produkcije do pokušaja da se Zapadnjacima pokaže iznijansirana japanska kultura, ona svakodnevna, čiji su običaji, Zapadnjacima, na trenutke bizarni. Sama okosnica radnje je priča o sukobu dvaju klanova yakuza (japanske mafije) u kojem se igrom slučaja našao američki novinar. Sve to bilo je jaki okidač da serija u prvoj sezoni bude hit, u drugoj sezoni ostale su sve dobre stvari koje su krasile i prvu sezonu, ali se radnja, rekao bih to tako, malo zgusnula, odnosno više se pažnje poklanja priči i zapletu nego objašnjavanju, kroz događaje, sitnih nijansi koje krase Japance, a koji su Zapadnjacima strani.
Ono što je minus druge sezone jest to da nema nikakvog prikaza događaja iz prethodne sezone niti ikakva objašnjavanja. Onima koji nisu gledali prvu sezonu, stvari jednostavno neće biti jasne, kao i onima koji su prvu sezonu gledali površno. Ali seriju rade ozbiljni ljudi na ozbiljan način, pa računaju na ozbiljne gledatelje, dakle, one koji su prvu sezonu odgledali ili će je odgledati sada. A definitivno se isplati pogledati. Atmosfera, likovi i kultura yakuza, japanskih novinarskih redakcija i općenito života bili su dovoljan okidač za gledanje prve sezone, u drugoj su svi ti elementi tu, ali više nisu forte serije, više nisu dovoljni, a serija, kao i sve takve serije, opasno pleše na granici između života i sapunice, između ozbiljnog i realnog zapleta i lošijih holivudskih snova.
Ipak, autorima uspijeva tu granicu ne prijeći, iako u drugoj sezoni s vremena na vrijeme podliježu pritisku da pronađu jeftino dramsko rješenje umjesto da zarone duboko u crnilo pa kamo ih to odnese. Ipak, srećom, ne prelaze granicu tu magičnu granicu kad serija iz, nazovimo to tako, umjetnosti prelazi u čistu komercijalu. U svakom slučaju jedna od boljih serija koja se pojavila posljednjih nekoliko godina.