OCJENA: 7,5/10
(Netflix)
Dramatizacija jedne od najšokantnijih i, slobodno mogu reći, najodvratnijih priča koja je zaokupila pažnju publike 90-ih godina u Americi i većem dijelu svijeta. Priča o bogatoj i razmaženoj braći Lyleu i Eriku Menendez, koji su brutalno ubili roditelje i branili se da su to učinili, praktički u samoobrani, zbog dugogodišnjega seksualnog zlostavljanja. Seksualni predator bio je, prema njihovoj priči, njihov otac Jose, a majka je sve to znala i šutjela, praktički podržavala.
Priča je naveliko poznata, barem u SAD-u, i zaokupljala je pažnju javnosti godinama, a o njoj je napisano nekoliko knjiga, nekima su autori i sama braća, snimljeno je više dokumentaraca, uskoro dolazi još jedan na Netflix, a dobila je i svoju dramatizaciju u specijalu “Law and Ordera”, s doduše izmijenjenim imenima protagonista. Jedino što je donekle odvuklo pažnju s braće Menendez i njihova suđenja, odnosno nekoliko suđenja, bio je slučaj O. J. Simpsona, koji je suđenje čekao u istom istražnom zatvoru kao i braća u jednom trenutku, čak i u ćeliji do jednog od braće.
Ova serija sigurno je jedna od boljih dramatizacija. Ono što je u njoj stvarno dobro jest što se, ustvari, ne bavi toliko samim slučajem nego dramatizacijom toga kako američka javnost vidi taj slučaj. Točnije, priča priču i mijenja je, onako kako se mijenja percepcija američke javnosti, pa i samih odvjetnika i suda prema cijelom slučaju. A ta percepcija šeće se od toga da su braća potpuni monstrumi i psihopati, preko toga da ih se praktički sažalijeva i opravdava (dijelu javnosti oni postaju pop zvijezde, obojica su se oženila u zatvoru sa svojim obožavateljicama), do toga da se stvari svedu na gole činjenice. A gole činjenice govore nešto sasvim jasno i sasvim drugo od svih priča koje su se zavrtjele u javnosti o braći Menendez. Iako je slučaj dovoljno poznat, ostavit ću gledateljima da taj dio vide i prosude sami.
Iako serija ima naziv “Čudovišta” - on se može odnositi na cijelu obitelj, a ne samo na braću. Barem kako se u seriji slučaj, odnosno priče, rekonstruiraju. Javier Bardem u ulozi oca je strašniji nego u psihopatski ubojica u “Nema zemlje za starce”, a njegova uloga koja varira od potpunog psihopata i manijaka do dobroćudnog oca gotovo pa da je nenadmašna. Tim više što ju je izveo prilično minimalistički, bez preglumljavanja. To je čini, u onom dijelu priče gdje je otac silovatelj, dodatno strašnom, kao što je čini empatičnom u onom dijelu priče u kojem je on dobri otac potpunih psihopata koje želi izvesti na pravi put. Neki dijelovi priče koji pričaju braća su toliko nevjerojatno bizarni da je stvarno teško u njih povjerovati, ali s druge strane, toliko su nevjerojatni da ih, vjerojatno je dio javnosti tako mislio, nemoguće izmisliti.
Serija je vrlo dobro uhvatila sve dijelove priče, puštajući gledatelja da povjeruje čas u jedno, čas u drugo, ali neprestano ostavljajući dovoljno prostora da sam razluči činjenice od onog što je potencijalna izmišljotina. Jako dobra, iako prilično mučna serija, koja, iako čvrsto zastupa jasnu tezu, ostavlja je dovoljno otvorenom za drugu interpretaciju.