To je najbolja stvar koju sam učinio u životu. Da je ostao u Ekvadoru, ne bi preživio. Ne bi sigurno, Arthur bi bio mrtav, kroz suze je pričao Šveđanin Mikael Lindnord u ESPN-ovu dokumentarcu dok je Arthur ležao pokraj njega. Živ i zdrav. No priča počinje godinu dana prije, u ekvadorskim prašumama. Mikael Lindnord s timom je nastupio u pustolovnoj utrci, u kojoj kajakom, plivanjem, trčanjem, penjanjem i vožnjom biciklima morate proći 700 kilometara. Utrka u kojoj je pravi cilj preživjeti. U filmu se utrka odvija u Dominikanskoj Republici, no to je manje važno. Mikaelova momčad, točnije tim, sastoji se od četiri člana, a u karijeri su sudjelovali u 40 utrka na šest kontinenata. No ovo je bila posebna, radilo se o Svjetskom prvenstvu.
- Došli smo biti svjetski prvaci, bili smo sjajno pripremljeni - kaže Karen Lundgren, članica tima.
Legenda, veličanstvena priča, bajka ili kako već hoćete zvati, počinje na tranizicijskom dijelu, gdje momčad ostavlja kajake i prelazi u brdski dio. Umorni od pedaliranja, tražili su okrjepu. Odjednom je među momčadi ušetao pas. Ta scena na filmu je vrlo dojmljiva.
- Išao je polako, oko očiju su mu letjele muhe, na leđima je imao veliku mrlju. Hodao je okolo, tražio je hranu, a ja sam mislio samo da ne dođe blizu mene jer vjerojatno ima sve bolesti svijeta. A onda sam pomislio da prema tom psu vjerojatno nitko nije pokazao ljubav, nježnost - priča Mikael, kojeg u filmu glumi Mark Wahlberg.
Zašto Mark Wahlberg? Pa u priči kao što je ova Mark je lice kojeg svi obožavaju. I jedino pravo za takav scenarij. Scena u kojoj Wahlberg vadi mesne kuglice i pruža psu trenutak je koji će svima promijeniti život. Švedskoj momčadi, psu, milijunima ljudi diljem svijeta...
- Konačno da netko jede moje kuglice - kroz smijeh kaže Mark Wahlberg. Kako je utrka odmicala, tako je momčad shvatila da nije sam. Pas ih je pratio. Kroz blato, močvaru, brda, pas je držao ritam. Pratio je momčad.
- Prošao je najteže dijelove s nama. U jednom trenutku je sa sve četiri noge bio u blatu, nije se mogao pomaknuti. No sve smo izdržali - kaže Karen. Pas je imao rane po tijelu. I ogromnu želju. Ono što nije imao je - ime.
- Iako je bio ranjen i jedva hodao, imao je tu neku aureolu oko sebe, izgledao je kao kralj. I tako sam mu dao ime Kralj Arthur - objasnio je Mikel. Peti dan nestalo je hrane, momčad je bila umorna i jedva su stajali na nogama. I našli su se pred vrlo teškom odlukom.
- Probudili smo se, a Arthur je ležao do nas. Izgledao je kao da su mu posljednji trenuci u životu. Teško je disao. Bilo je jako bolno i gledati ga. Kako je postao dio tima, svi smo se složili da je njemu najpotrebnija hrana. I tu nije bilo dileme. Bilo je nešto specijalno u tom psu. On kao da je mislio, ovi momci me neće ostaviti, pa neću ni ja njih. I pratio ih je. Sve do posljednje faze, odnosno kajaka. Čekalo ih je 70 kilometara kroz nabujalu rijeku.
- Organizator je rekao da psa ne smijemo u kajak, da mora ostati ovdje. I krenuli smo bez njega. Odjednom sam čuo kako je skočio u vodu. Utopio bi se. Samo sam ga povukao i stavio na kajak. U redu, Arthure, ovo ćemo napraviti zajedno. Oni nisu izabrali psa, pas je izabrao njih.
- U tom trenutku se nismo borili za prvo mjesto niti za medalju. Borili smo se da Arthura dovedemo živog na cilj. Bilo je važnije dovesti psa, on je bio dio momčadi. I stigli su do cilja. Zbog psa, kojem su spasili život, nisu osvojili Svjetsko prvenstvo. Nisu osvojili ni medalju. Završili su na 12. mjestu, iako je je redatelj napravio pomak pa ih u filmu stavio kao drugoplasirane. No to je bilo manje važno, krenula je bitka kako spasiti Arthura.
- Rekli su nam da su male šanse da preživi - rekao je Mikel i nazvao suprugu Helenu u Švedsku: “Rekao je da dolazi doma sa psom”. I tako je Arthur nastavio putovanje dugo 10.000 kilometara, prema Švedskoj. Odmah su ga dočekali veterinari.
- Bio je u jako teškom stanju, imao je rane, pretpostavljam od zlostavljanja, neke su se i inficirale. Puno je patio. Da je ostao u Ekvadoru, ne bi preživio - rekla je veterinarka Eva Molin. Nakon četiri mjeseca karantene Arthur je konačno pronašao dom, obitelj. Scena od koje idu suze. Ali radosnice. Sretan kraj najbolji je završetak ovoga veličanstvenog putovanja.
- Otvorili smo sva vrata na kući da odmah zna da je ovo njegova obitelj - kaže Mikelova supruga Helena.
- On nije kao pas, više je kao čovjek. Toliko je pametan, s puno emocija... On je dio obitelji - riječi su kojom završavaju knjiga i dokumentarac. Te godine Mikel se umirovio od utrke. Kao i Arthur. I krenuli su u zajedničku avanturu. Ljubav koja je počela u Ekvadoru postala je jedna od najljepših ikad. I poruka koja ostaje upamćena. Možda se dužina ne mjeri metrima nego trenucima. Onima koje dijelimo i koje pamtimo. Priča o Arthuru jedna je od najljepših koja je ikad ekranizirana.