Malo je ljudi koji tako brzo razoružaju svojom neposrednošću kao što to učini glumica Slavica Knežević (62). U kakvim je god okolnostima zatekli, široko će vam se osmjehnuti. A kad vam odškrine vrata svoje osobnosti, brzo će vam postati jasnim da taj osmijeh i neposrednost izviru iz njezine djetinje zaigranosti i radoznalosti koja i danas iskri u njezinu oku.
Zato su i njezini likovi toliko živi, poput Đurđe u “Bibinu svijetu” ili Sonje iz “Smogovaca” da ih ljudi vole i pamte te je još nazivaju imenima tih likova. A malo onih koji su odrastali osamdesetih nije barem jednom gledalo Slavicu u “Poštanskom sandučiću”, emisiji koja je godinama prikovala djecu pred ekranima jer su očekivali da Ejti, Pero i poštar Duje pročitaju i njihovo pismo ili pokažu njihov crtež.
Uljepšala je djetinjstvo mnogima
- Prišle su mi jednom na trajektu dvije djevojke smijuljeći se i jedna pita: ‘Jeste li vi Ejti iz ‘Poštanskog sandučića’. Ja potvrdim, a ona kaže: ‘Joooj! Moji su se rastajali u to doba, a ja sam stalno gledala vašu emisiju i čekala da pročitate moje pismo. Zašto nikad niste pročitali nijedno moje pismo, a toliko sam ih napisala’. ‘Ti si, dušo, kažem joj, onda jedna od rijetkih jer sam tada stalno smišljala kako barem spomenuti što više djece koja su nam pisala. Žao mi je’. Drugom mi prilikom na benzinskoj jedan dečko opere stakla i ja mu pružim deset kuna, a on neće uzeti, jer sam mu, kaže, uljepšala djetinjstvo - govori Slavica koja je osim toga glasom oživjela Lidiju u “Bubimiru“ i Tinu u “Malim letećim medvjedićima“, crtićima koje su gledale generacije.
Da će biti glumica shvatila je, prisjeća se, u srednjoj školi, iako je najprije u jednom trenutku pogrešno pomislila da je studij elektrotehnike dobar izbor za nju.
- Pisali smo zadaćnicu na stihove Tina Ujevića o tome kako čovjek nije sam. A mene je tada obuzeo egzistencijalizam i ja sam se raspisala o tome kako je ljudska priroda stvorena da bude sama. Ne može mene utješiti to što je tamo još nekome loše kao meni. Tako sam dobro opravdala i argumentirala taj svoj stav da je profesorica bila oduševljena i nosila sa sobom poslije taj moj rad da ga može pokazati prijateljici. Jednoj kolegici iz razreda napisala sam da je to tako sitno, samo se zabiti u sebe, jer se ni po čemu jedan ne razlikuje od drugoga, svi smo krvavi ispod kože i u zajedništvu je lakše… posve suprotno od moga. Obje smo dobile petice. Za dva sata sam napisala tri sastavka, nama dvjema i još jednom dečku iz razreda koji je pisao neku temu o svemiru. On je dobio četvorku jer više nije bilo vremena da mu to bolje napišem… Srčano sam branila različita stajališta, glumica! To je to! - govori Slavica koja je, kaže i dalje željna glume i dobrih uloga.
Obožava promatrati ljude
- Voljela bih više snimati i da redatelji malo uđu u kazalište i vide nas na sceni pa da nas angažiraju za film ili televiziju. Vide nešto što smo snimili i onda nas strpaju u kalupe i ne otkrivaju nas više - govori Slavica.
Na pitanje o najdražim partnerima ističe Sretena Mokrovića i Natašu Janjić, a ne može prežaliti Predraga Vušovića i Marinu Nemet, drage prijatelje s kojima je još kanila raditi neke predstave.
Otvorenost svijetu i ljudima smatra jednom od najvažnijih ljudskih osobina. Obožava, kaže, promatrati ljude i razgovarati s njima.
- Kad putujem promatram ljude oko sebe. Zamišljam njihove priče i mislim da često pogodim, što mi je katkad žao jer se volim iznenaditi. Tužno mi je vidjeti mlade kako se zabiju u svoj stolac sa slušalicama u ušima, posve nesvjesni života oko sebe - kaže.
Žalim te mlade, kaže Slavica, koji misle da će život naći u svim tim spravicama oko kojih se danas okupljaju kao nekad oko ognjišta. Ali oni zapravo ne žive, samo se lelujaju kao vlasulje u moru, posve nesvjesni svega oko sebe.
Prvo joj je umrla sestra pa majka
- Nekad je život tekao kao duboka bistra rijeka, imalo smo malo informacija, ali smo s njima mogli živjeti. Danas je ta rijeka postala široka, mutna i plitka, jer od silnih informacija više ne vidimo život sam, on nam izmiče. A kako često ti životni brzaci mogu neugodno iznenaditi Slavica je mnogo puta osjetila na svojoj koži.
Prvi joj je šok bila sestrina smrt, koja je umrla sa 23 godine, a pet godina poslije od šoka i tuge umrla je i mama. Slavica je tada bila na Akademiji i to ju je dosta obilježilo. No tu nije bio kraj neugodnim iskustvima, jedno je takvo bio i razvod.
- Trebaju proći oko dvije godine da se riješimo bijesa, boli, krivnje, optuživanja, samooptuživanja, prihvaćanja poraza, a za mene je razvod uvijek poraz dviju osoba - preispitivanja sebe, partnera i cijelog tog odnosa. Najvažnije što se nakon toga dogodi jest to da si postao svjestan svojih novih prioriteta. Dijete je uvijek izvor, motiv i razlog zašto možemo dalje. Bit ću sasvim iskrena i reći još da je uvijek samo jedan od partnera sposoban pružiti djeci osjećaj da nisu izgubili svoj dom ni ljubav svojih roditelja. I to je uglavnom žena jer je ona čim je rodila već promijenila prioritete – rekla je Slavica o svom iskustvu razvoda od glumca Marka Torjanca s kojim ima sina Jana.
Preživjela je mnoge tragedije
Tumor na hipofizi dijagnosticirali su joj 2006. godine, a zatim joj je nastradao sin. Na njega je krajem 2009. u Selskoj ulici u Zagrebu naletio automobil dok je prelazio cestu. Imao je teške ozljede glave, bio je deset dana u komi. Poslije je otišao na rehabilitaciju u Krapinske toplice, gdje je ponovno učio hodati i govoriti. U tome je i uspio.
Slavica je bila uz sina, a o Janovom psu brinula se glumica Ankica Dobrić.
Knežević je i danas vrlo aktivna. Glumi i režira, a prije četiri godine postala je asistentica Željku Vukmirici na Akademiji dramskih umjetnosti. I prije je gostovala kao vanjski suradnik, ali sad je odlučila više se posvetiti radu sa studentima.
– Ne bi se trebalo nikad prestati učiti i raditi na sebi i upravo mi ovaj rad s mladim ljudima omogućuje da preispitam iskustvo i znanje koje nudim, tako da i ja ovim poslom dobivam. U interakciji, s njihovom energijom, njihovim doživljajem stvarnosti, brzinom kojom reagiraju i prolaze kroz život otvaraju se nove mogućnosti pristupa glumi i stvara jedna zdrava, produktivna suradnja koja iznjedri ispitnu produkciju na koju smo uvijek više manje ponosni – rekla je.
Najispunjenija je kad vidi što su i koliko kroz rad studenti naučili, napravili sa sobom. Kad diplomiraju, prati njihov rad, veseli se svakom njihovom uspjehu, a posebno je dirljivo kad se kao kolege nađu u istom projektu. Nije joj teško predavati i igrati predstave.
– Samo ponekad bude naporno, kad radim novu predstavu ili snimam. Tada moram usklađivati termine, kasno dolaziti doma, ne spavati dovoljno, juriti, jesti sendviče – kaže Slavica.