Slavan si i svi te vole. Na ulici te presreću, hvataju za rukav, mole autogram. U trgovinama ljudi su preljubazni, obraćaju ti se s osmijehom, spremni su ispuniti svaku tvoju želju... Voziš se gradom i gledaš svoje lice na jumbo plakatima, slušaš svoj glas na radiju, pratiš nastup na televiziji. Ljudi misle da si bogatiji i sretniji od ikog, da između nastupa provodiš život na egzotičnim putovanjima, spavaš u luksuznim stanovima i vilama. Ali kakav je doista tvoj život? Koja je stvarna cijena tvoje slave? Jesu li to pune dvorane i klubovi rasplesanih i radosnih ljudi, jesu li to samo prva mjesta na top listama, milijunski tantijemi i ležeran život? Ili opskurne, zadimljene birtije u kojima se šmrče, bode i guta? Je li život na estradi istinska noćna mora ili je to u konačnici ispunjenje najsretnijeg sna?
Na ovo pitanje u svojim ispovijestima, u pričama koje nikad nisu javno izrekli, samo za 24sata odgovaraju najveće legende hrvatske estrade. U svojim svjedočanstvima oni će govoriti o onima koji su uspjeli, ali i onima koji su sve proćerdali, o onima koji su dobro naplatili trud i talent, ali i o onima koji su potonuli i uništili si živote.
Za ekskluzivce nikad nismo žalili potrošiti. Snimanja Zdravka Čolića u Londonu bila su skupa, ali smo ih plaćali, jer sve što je snimio odmah je postajalo hit. Njegove su se ploče sjajno prodavale, kaže Želimir Babogredac, direktor Croatije Records.
Čolić je bio poput magneta, gdje god bi se pojavio oko njega je bila vojska obožavateljica. Diskografi su mu ispunjavali svaku želju. Babogredac dodaje da je diskografija dozvolila i Johnnyju Štuliću da snima 700 sati u skupom studiju u Lisinskom. To je, rekao je, bio luksuz o kojemu bi vani, kapitalisti donosili posebne odluke.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Drugi album Bijelog dugmeta 'Šta bi dao da si na mom mjestu' bio je jako skup za ono doba. Odobrili smo im budžet od ondašnjih 80.000 DEM. Za taj novac su se mogla kupiti dva radnička stana. Bilo je napravljeno, producirano i objavljeno i na tome smo svi zaradili - kaže Siniša Škarica, najpoznatiji glazbeni urednik kojeg je 'Daleka obala' opjevala u pjesmi 'Osamdesete'. Za razliku od nekadašnjih vremena kad nije svatko mogao ni pomisliti da dođe do njega, danas ga svaki dan bombardiraju s novim imenima.
- Nekad se nije svatko odmah zaputio za Zagreb da ga Škarica odbije. Po dvije, tri godine su stvarali, štedjeli da bi došli do demo snimke. Danas je sve to brže, pjesme se šalju mailom - kaže Babogredac. Od mase ‘talenata’, koja je započela u 'Hrvatskom idolu' a traje do danas u različitim tv-showovima, teže je stvoriti kvaliteta koja će trajati.
- Nekad si, da bi došao do publike, morao proći put radio – diskografska kuća – televizija. A da bi do toga došao, prošao si kroz ozbiljnu selekciju - govori Škarica. No kad bi pjevač dosegao status zvijezde, mogao je birati uvjete pod kojima će raditi.
- Nitko od zvijezda nikad nije imao Carte blanche da radi što hoće. Ako je došao do statusa ozbiljnog izvođača mogao je, tražiti da mu se ploča snima u najboljim uvjetima, da se biraju autori i tekstopisci. I to je to. Drugih izvolijevanja nije bilo - rekao nam je Babogredac. Štulićevi albumi 80-ih nisu bili najskuplji ali je on imao A1 tretman za sve što mu je trebalo. Urednici bi došli poslušati što je napravio i rekli 'to je na dobrom putu, ali treba još'. I diskografi bi ih poslušali i produživali mu rok snimanja.
- Devedesetih i ranije plasman robe išao je na plodno tlo. Nije bilo povrata od ploča koje su išle u prodaju. Robne kuće su unaprijed rezervirale tiraže i oni ozbiljni pjevači startali su s 200.000, 300.000 primjeraka ploča – priča Babogredac. Dobre pjevače poistovjećuje s tortom. Diskografija je, ističe, samo jedna kriška, a ostali komadi torte otvaraju pjevaču prostor da od estrade zaradi milijune.
- Uspješan pjevač nikad nije trebao kucati diskografima za stan. Nekom uspješnom YU turnejom ili s dva mjeseca po Rusiji kupio bi si kuću, ne stan. Pjevač je samo jednim dijelom financijski oslonjen na diskografe. Velikim dijelom na marketing a to podrazumijeva tko ga je odijeva, tko mu pokloni auto na dvije godine, ima li posebnog sponzora za kojeg pjeva tko ga reklamira... Sve se to nudi dobrom izvođaču – govori Babogredac.
Poznanstva s njima nerijetko su koristili roditelji i tražili ih da od njihova djeteta naprave zvijezdu.
- Uvijek rado kažem kako je pokojni Boris Dvornik nazvao Mirka Bošnjaka, bivšeg direktora Jugotona, i rekao da će njegov sin Dino doći pa ga zamolio da urednici malo više obrate pažnju na njegove pjesme. Vojno Kundić i ja smo pomislili 'evo još jedan' za kojeg roditelj urgira, a na prve taktove tog albuma samo smo se pogledali i rekli 'ovo je ludnica'. Bilo je nepotrebno bilo da Boris zove. Vidjelo se da je Dino veliki talent – kaže Škarica.
Babogredac dodaje da su urgencije češće bile u Srbiji.
- Tamo su prodavali par jutara zemlje ili volove pa došli u beogradski PGP i rekli 'oću da mi ‘ćer peva'. Na iole uspješniju karijeru ne utječu roditelji, ili jesu ili nisu talentirani – govori nam Babogredac. Alkohol, droga, padovi, slomovi… diskografe nisu brinuli. Njima je sve pitanje cilja, a to je - doći do dobre snimke.
- Je li se netko napio, imao slom, različiti su razlozi a isti negativan učinak - potrošeno vrijeme za studio. Nikad s naše strane nije bilo strogoće, nikad se nije brojalo u sat - kaže. Nevolje s alkoholom, drogom, kockom, pjevači du držali podalje od diskografa.
- I najneozbiljniji pjevač u studiju je bio ozbiljan. Jer o tome što će snimiti ovisi mu karijera. Što rade izvan studija, nije stvar diskografa - kaže Škarica.
VIDI OVO! Kate Middleton otkrila što joj smeta kod Williama: "Užasan si oko toga!"