Pamtim oprez i iščekivanje, tih dana nismo spavali. Odmorili smo se u šumi pod stablom. Prije je to bilo kunjanje nego spavanje, govori Marko Perković Thompson (49).

Prije 20 godina sa svojom 142. brigadom pjevač je ušao u Knin. Priključio se kao izviđač diverzantskom vodu 142. brigade. Zvali su je drniška, a vodio ju je pukovnik Željko Nakić.

- Bili smo prepuni želje da oslobodimo zemlju i sigurni da ćemo uspjeti. Pet godina smo čekali na to. Jako smo se ponosili kad smo čizmom ušetali u Knin. Uloga 142. brigade bila je prevažna, a to se u javnosti baš i ne spominje. U Oluji smo oslobodili područje od Miljevaca, preko Žitnića Drniša, Tepljuha, Promine pa do Knina - kaže Marko.

O bliskim susretima s neprijateljem, o borbama ne želi govoriti. Kaže samo da je sa suborcima uvijek bio u opasnosti.

- Najžešće borbe bile su od Žitnića do Drniša. Najgore je bilo kad su četnici bježali prema Drnišu, pružili su snažan otpor, a za sobom ostavljali minska polja - priča pjevač.

Dosta je njegovih suboraca već bilo stradalo od mina, u zasjedama, pa se strogo pazilo da se momci ničime ne odaju. Strpljivo su čekali na zapovijed da krenu na Knin, a svaki od njih, prisjeća se Marko, osjećao je ponos, euforiju. Pamti i lupkanje petama koje je otkrivalo koliko se jedva čeka pokret. Prije ulaska u Knin, Marko je već imao ratnog iskustva jer se po početku Domovinskog rata 1991. godine pridružio Zboru Narodne garde.

Nosio je strojnicu Thompson, po kojoj je i dobio nadimak. Njegova “Bojna Čavoglave” hrabrila je i poticala branitelje, dizala im moral.

Nakon obrane Čavoglava 1992. godine Marko je pjevao na humanitarnim koncertima diljem Hrvatske. Pjesmu “Anica – Kninska kraljica” kojom Srbima poručuje da će Hrvati osloboditi svoj grad Knin napisao je 1994. Godinu poslije bio je jedan od prvih vojnika koji su uzdignute glave ušetali u oslobođene gradove Knin i Drniš.

- Nema tih riječi kojima se taj ponos može opisati. Kad se nađem sa suborcima sjetimo se tih dana i opet nam se na licu pojavi osmijeh, zadovoljstvo, sreća - kaže Thompson.

Ipak, ni 20 godina poslije više nije prošao putovima kojima su išli kad su oslobađali Knin. Ponekad, kad se nađe s prijateljima, odu na poneki punkt na kojemu su bili, ali cijeli put nitko od njih nije poželio ponovo prijeći. Od Oluje do 2013. svake je godine i pjevao u Kninu. Pjevat će, kaže, i ove godine.

- Želim da narod ne zaboravi, da se pamti uloga branitelja u Domovinskom ratu. Nitko se ne smije poigravati jednim od najvećih dana naše povijesti - poručuje.

Svojoj obitelji i sinovima često govori o ratnim danima. Posebice ga sinovi, Ante Mihael (10) i Petar Šimun (12) svako malo ispituju o njegovim ratnim danima.

- Što su stariji, sve više se zanimaju za to. Pitaju me kako je bilo, što sam radio. Ne govorim im o borbama, patnjama. Uvijek ponovim da svatko tko je nakon dugih pet godina na kninskoj tvrđavi ugledao hrvatsku zastavu može osjećati samo ponos. Učim ih da vole i poštuju svoju zemlju - zaključuje Marko.