Plačem i opet plačem. I dok sam pisala ove riječi, nisam znala što me snašlo. Tužni smo svi, ne vjerujemo da ga više nema. Jecaji odjekuju gradom, opraštamo se od velikana, rekla je za 24sata čitateljica Stela, koja je rodom iz Siska no, već duže vrijeme živi u Novom Sadu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kaže kako mu je jutros otišla odati počast, zapaliti svijeću i odnijeti cvijeće, a kada se vratila kući obuzela ju je neobjašnjiva tuga. Sjela je i napisala pismo Đoletu, morala se, objašnjava, na taj način oprostiti s njim.
- Zbogom Đole! Bit ćeš uvijek u svakoj novosadskoj uličici, svakoj porti, svakom trgiću, hučat ćeš kroz dunavske meandre, čučati pored svake kule i tobogana na Strandu, izvirat ćeš iz svake melodije uličnih svirača u Zmaj Jovinoj... Bit ćeš ti Đole Novi Sad više nego što si ikada bio! Ali ti si to već znao? Zar ne? - napisala je.
Njezino pismo prenosimo vam u cijelosti:
- PRVO NOVOSADSKO JUTRO BEZ ĐOLETA
Doseliti u Novi Sad značilo je doseliti u poznato, a nikad viđeno. Kroz pjesmu prošetati Ulicom Dositejevom ili čuvenom Ulicom Jovana Cvijića, kao da su naše sisačke mladosti bile ujedno i novosadske, slovenske. I dok bujica automobila od pet ujutro bruji ovdje na uglu Cara Dušana i Mile Dimitrijevića, prvi put se budim sa spoznajom da je umro Đole! I prvi put noćas, kada je zamro internet, nitko se nije pitao 'zašto'? Znali smo da u svakom domu ide ista playlista i nikoga nije bilo briga da li je to patetično ili ne.
I na jutarnjoj kavi sa susjedom, rođenom Novosađankom, tuga je imala isti tonalitet, Dmol! Neki novi klinci, naša rokenrol djeca, novosadski muzičari, i ona i on jednako su tugovali za Njim! I bijele ruže koje smo ponijeli do Miletića bile su jedinstven simbol. Voljeli smo ga, o da, ali nije to bilo samo voljeti, to je bilo poštovati. Kao i svaki drugi grad i Novi Sad ima svoje službene simbole i slike s razglednice, ali Đole, Đole je bio nešto toliko novosadsko, toliko nemjerljivo godinama, fiskalnim vrijednostima, nagradama, riječima...Bio je čardaš koji huči kroz Košavu, duž Panonske nizije, barba Beogradskog keja! Dok smo osamdesetih sjedili uz more u Zaostrogu, ekipa sastavljena od Ex YU mladosti i uz gitaru pjevali Život je more, nismo shvaćali da Đole ne pjeva o veseloj i šarenoj budućnosti, već da nas priprema da ona može biti i Pučina crna, po kojoj tonu, oni što brode...Zbogom Đole! Bit ćeš uvijek u svakoj novosadskoj uličici, svakoj porti, svakom trgiću, hučat ćeš kroz dunavske meandre, čučati pored svake kule i tobogana na Strandu, izvirat ćeš iz svake melodije uličnih svirača u Zmaj Jovinoj...Bit ćeš ti Đole Novi Sad više nego što si ikada bio! Ali ti si to već znao? Zar ne?