Petar Peca Popović (73) poznati je srpski novinar i publicist. U Beogradu ga zovu i hodajuća rock enciklopedija. Rock kritičar, pisac, esejist, autor intervjua sa svim važnijim glazbenim ličnostima bivše države, svjedok koncerata kojima ne znamo broj... Peca se na današnji dan na društvenim mrežama sjetio našeg glazbenog velikana, Arsena Dedića, koji je preminuo prije sedam godina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Tekst prenosimo u cijelosti:
O srcu zlatnih ožiljaka
Ono sve što pamtim o njemu nije dovoljno za precizan portret umjetnika koji je prošao ukletim putem između ljubavi i nerazumijevanja, od euforije do bojkota, kroz pakao zdravstvenih iskušenja sve do budućnosti koju smo skupa drugačije sanjali.
Arsen Dedić je sve što jedan umjetnik može poželjeti biti. Duga karijera zahtijevala je različite umjetničke faze i u svakoj od njih se izdvajao, bio zapažen, svoj i prepoznatljiv.
'Slijepi putnik' zlog vremeplova, suputnik bez isprave u stilskim svrstavanjima, neposredan kao rijetko koji drugi autor, uvijek sa primjetnom potrebom da zauzme položaj s one strane konvencije i akademizma, mimo ispisnika i fah-specijalaca, a opet da se ne udalji od najvažnijih kreativnih i egzistencijalnih uporišta poetskog govorenja. Nitko nije bolje od Arsena pronašao 'dobitnu' varijantu elitizma i popularnosti u pjesničkom i muzičkom statusu.
Njegovo djelo nosi složenu, a sentimentalnu sliku vremena i duhovni materijal od šest desetljeća, emotivnu građu pretpostavke kako smo od epohe zanesenosti preko doba bezdušnosti stigli do ere ravnodušnosti. Generacija koja je odrasla uz gitare i sanjarenje, surovo trežnjenje tutnjavom oružja i sveopćim sunovratom, danas je na periferiji života, ali se nije odrekla sebe.
Upravo je Arsen zaslužan što mnogima i dalje nedostaje ta zajednička gruda zalijevana medom, vinom, maslinovim uljem i krvlju, gruda po kojoj je svojim pjesama širio neodoljivu melankoličnost, što su važne uspomene ispunjene stihovima, a ne trivijalnostima. Pjevajući tako da svaka riječ zvuči muški i sudbinski, on je sa beskrajnim uvažavanjem u našu privatnost uveo djevojke za jedan dan, ženske iz njegovog kraja, Veru Pavladoljsku, stare cure, Ines, provincijalke, one koje daju odmah... Rezultat je bio čudesan: muškarce nikad nije bilo sramota da zbog toga plaču na njegovim koncertima.
Taj srcolomac iz Šibenika, uvijek obučen u crno, em je šarmirao, em podsjećao da smo, u vrijeme neograničene strasti, imali svoj autentičan odgovor na poetiku svjetski sudbonosnih pjesmotvoraca. Te pjesme višeslojne osjećajnosti idu 'od sjete do hedonizma, od samotnosti do tragike, od samovolje do suosjećajnosti, od tuge do tihe radosti, od vesele prozračnosti do očaja, razlaza i pogroma', zgužvane između bezdušnosti avangarde i imbecilizma masovne zabave, između elitnog hermetizma i agresivnog kiča, osnažene osobnim pečatom Tvorca trajno su uspostavile neobičan spoj čiste poezije sa uništenom scenom kojom su predugo dominirali stručnjaci za ništa i eksperti za sve.
Arsen je bio neposustali čuvar emocija u kojoj sentimentalnost ne smeta intelektualnosti, gdje se i poslije svih njegovih i naših udesa uzvišeno dotiču tišina pjesničke intime i šarena buka estrade. Vidio je isto što i mi, ništa drugo. No, on je znao to reći. Zato i jeste pjesnik. A kad je pjevao, činio je to sugestivno i drugačije od drugih. Zato je bio veliki vladar scene. Pripada onom velikom redu, ne čoporu, ne ovosezonskoj modi, ne rulji sa top-liste – Brel, Dylan, Scott Walker, Okudžava, Cohen, Paoli, Springsteen, Waits, Arsen... ili obrnuto.
Poslije epskog putovanja kroz autorsku pjesmu, pošto je na zajedničkom jeziku zauvijek uveo osobno i važno u 'muzičku kulturu bez vrijednosti', što nas je iz nježnih godina i mladosti koja je više krala no dala, doveo do trenutka kad se prave završni računi i rješavaju stare zagonetke - nije djelovao kao netko spreman stati. Znajući koliko je duga linija ljubavi, a kratka linija života u ukletoj kući bez krova u kojoj pjesnici znače manje od svakog parolaša, gdje autori sudbonosnih stihova vrijede koliko su 'samo naši', dozvoljavam sebi pravo da opus Arsena Dedića, prihvaćam kao dragocjenu mapu puta starijeg rođaka za iskušenje zvano ostatak života.
Kako je vrijeme curilo, sve je bio bliži svojim korijenima. Kao da je tražio onu loptu što je kao dječak šutnuo na šibenskoj poljani, a koja nikako da padne. Sve do 17. kolovoza 2015…