Na život ovdje privikao sam se bez problema. Dan počinje, rekao sam, školom, pa ručak, druženje s prijateljima, susjedima, odlascima na plažu, kuglanje (doduše samo dva puta) i tenis, naravno za početnike.
POGLEDAJTE VIDEO
Navečer u kazalište jednom mjesečno, pa tu i tamo kino, poneki koncert ili kod kuće TV. Nije ni čudo da sam se bez problema prilagodio ovom ‘mukotrpnom’ umirovljeničkom životu.
Čak smo dobili i predsjednika koji nas podsjeća na stari kraj, i to iz vremena prije Domovinskog rata. Pobjedom Trumpa ovdje se o politici počelo na javnim mjestima raspravljati poluglasno i obazirući se oko sebe, izbjegavajući prezimena glavnih političkih aktera da ne bismo uvrijedili nekog ‘supportera’.
Mladima ne bih savjetovao ništa, jer ja nemam na to nikakvo pravo i mladi me s razlogom ne bi ni poslušali. Što se mene tiče, mene ni dizalicom ne biste maknuli iz zagrebačke Babonićeve kad sam imao 15. Kad smo kod toga, Dunja i ja zaista dosta putujemo, pa ćemo i u Europu brodom preko Atlantika, Španjolske, Francuske i Italije, pa avionom do Praga kod mojeg prijatelja, glumca Slobodana Milovanovića i supruge mu, pa do Zagreba i konačno Omiša.
Do sada smo dva puta krstarili Karibima i oko Kube. Reći ću samo da boravak na kruzeru, što se tiče hrane i kulturne ponude, nadmašuje sve što sam u svojih prvih 74 godine doživio.
Što se glume u domaji tiče, prilično sam aktivan. U 2014. sam igrao u dvije nacionalne kazališne kuće, HNK Split i Varaždin.
Nisam mirovao ni na TV, pa sam tako snimio dvije sezone ‘Crno-bijelog svijeta’ kao deda Rudi, a u pripremi je treća sezona.
Što se tiče moje matične kuće, Komedije, tu je stvar dosta čupava. Rastali smo se ružno, bez pozdrava, kao uostalom i neki drugi umirovljenici prije mene. U legendarnoj predstavi Kerempuha “Dobro došli u plavi pakao” publika, mahom navijači Dinama su odlično primili moje tumačenje starog Bluboja, iako sam javno izjavio da sam navijač Hajduka. To je normalno jer sam po ocu Splićanin i jer mi je očev brat Antun Levaj igrao u prvoj momčadi Hajduka 1911. Manje je poznato da mi je zagrebački djed, mamin tata, jedan od prvih hrvatskih fotografa Otokar, po kome sam dobio ime Rechnitzer.
No vratimo se u Ameriku, i to u kuhinju, gdje se kuha sva do sada izmišljena hrana, pa tako i hrvatska. Moja Dunja i ja redovito odlazimo do Marka u Sant Petersburg gdje se može nabaviti sva moguća hrana iz ‘regiona’ od ćevapa, odojka, kiselog zelja i sudžuka te svega, baš svega što ti srce poželi.
Od američke spize sam prigrlio ribu, jer je prodaju očišćenu, pogotovo ovdje u Bradentonu, koji je i ribarsko mjesto. Posebno sam zavolio grooper na žaru. To je u stvari škarpina i zaista je rade majstorski. Prijatelje koji nam dođu u goste često častimo sarmom ili finim fažolom ili naprosto pršutom i sirom. Dakle, ako je istina da ljubav prolazi kroz želudac, domovina je uvijek s nama.