Sociologinja Tea Vidović Dalipi i glazbenik Mirsad Dalipi upoznali su se prije 11 godina u Ljubljani na radionici Teatra potlačenih. On je tamo stigao s Kosova, a Tea iz Zagreba. Šest mjeseci kasnije su se vjenčali, a danas film 'Snajka: Dnevnik očekivanja' ima već nekoliko festivalskih nagrada.
Film je to o njihovoj vezi i braku koji su prvih godina bili opterećeni očekivanjima njihovih roditelja i rodbine, kao i kulturološkim razlikama i prilagodbama svih uključenih u obiteljski život. U međuvremenu, prije pet godina Mirsad i Tea dobili su kćer Fridu, Mirsad je naučio hrvatski jezik i već je dobro poznat kao jazz bubnjar koji je nastupao s Edom Maajkom, Amirom Medunjanin, s Ninom Ćorić i Balkan Zoo orkestrom, a surađuje i sa Zagreb Jazz Festivalom.
Kad ste počeli snimati ovaj dokumentarac?
Krenula sam u Restartovu školu dokumentarnog filma 2013., a upisala sam je jer sam radila s tražiteljima azila i htjela sam dokumentirati njihove potresne priče da bi se javnost bolje s njima upoznala. U školi smo često imali kameru s kojom smo radili razne vježbe, a baš nekako u to vrijeme Mirsad i ja smo se vjenčali i otišli k njegovim roditeljima u Ferizaj na Kosovu. Tu se dogodio taj moj prvi nesporazum kad mi njegova obitelj, prema romskim običajima, daruje haljinu u miraz, a ja je odbijam odjenuti. Tad sam uzela kameru i počela snimati jer sam se našla u sasvim novoj situaciji i htjela sam zabilježiti svoje osjećaje. Snimka je samo trebala biti vježba za školu, ali i događaj koji sam htjela sama sebi protumačiti i vidjeti svoje reakcije.
No kasnije se ta vježba pretvorila u nešto ozbiljnije, i to na prijedlog Olivera Sertića iz Restarta. Rekao mi je da mu je priča jako zanimljiva za dokumentarni film i da se dogovorim s Mirsadom želimo li nastaviti dalje snimati. Film sam na kraju snimala tijekom deset godina, naravno, uz dulje vremenske pauze.
Suprug Mirsad je rekao da 'Snajka' ne govori samo o vama i vašoj ulozi u njegovoj obitelji nego i o njemu jer je i on na neki način 'snajka' tu u Hrvatskoj jer dijeli s vama kućanske poslove, što je njegovim roditeljima u početku bilo neprihvatljivo.
Da, film govori o kulturološkim konfliktima i nerazumijevanjima te prikazuje situacije kroz koje smo prolazili s našim obiteljima i prijateljima. Ali film je ujedno i poziv na razgovor. Isto tako film je vrlo intiman, praktički publiku dovodimo u našu spavaću sobu gdje uvijek razgovaramo o problemima i dilemama koje muče i Mirsada i mene.
Mirsad me već počeo zafrkavati da sam s njim u braku samo zbog tog filma. No meni je taj film stvarno puno značio zbog autorefleksije - tek sad vidim velike promjene koje su se dogodile i meni, i Mirsadu, ali i našim roditeljima. Osim toga, mislim da je ovaj film važan i našoj kćeri, koja će sigurno jednog dana istraživati svoje podrijetlo i svoj identitet.
Snimku zagrebačkog vjenčanja prati vaš komentar: 'Moji su još u šoku jer se udajem za nezaposlenog Roma s Kosova'. Kakva je bila reakcija Mirsadovih roditelja kad ste došli k njima?
Kad sam prvi put došla s Mirsadom na Kosovo, rekao mi je da bi me rado odveo k svojima na upoznavanje. Shvatila sam da je htio vidjeti kako ću reagirati na njegovu obitelji i kako će oni prihvatiti mene. Nismo bili dugo, tek dvadesetak minuta, ali je to bio mali test koji je dobro prošao. No kasnije je to postalo nešto kompliciranije. Kad smo došli na Kosovo na vjenčanje, dogodila se ta situacija sa skupocjenom haljinom koju sam od njih trebala dobiti u miraz. Nitko nije očekivao da ću odbiti nositi tu haljinu, a odbila sam.
Čak i danas, kad gledam te kadrove, sigurna sam da sam učinila dobru stvar - da nisam išla protiv sebe. Imala sam tad i Mirsadovu potporu, iako je to njemu stvaralo probleme u odnosu s njegovim roditeljima i njegovom rodbinom. Ipak, kao što sam rekla, u filmu se vidi kako se svi mijenjamo, a najveću promjenu donijelo je Fridino rođenje pet godina nakon vjenčanja. Tad su svi shvatili - OK, njih dvoje su zajedno i rođenjem naše unuke zauvijek smo povezani kao obitelj. Primjerice, moja mama bila je na zagrebačkom vjenčanju toliko u šoku da je zaboravila zagrliti Mirsada. Zato imamo u filmu detalj kad ona grli Mirsada na svadbi mog brata. Danas je Mirsadov odnos s mojim roditeljima potpuno ležeran, uostalom kao i moj s Mirsadovim.
Kako je Mirsadu u početku bilo živjeti u Zagrebu, je li imao neugodnosti?
Tek kad smo počeli zajedno izlaziti, shvatila sam koliko mu je teško jer u to vrijeme nije bilo u Zagrebu puno stranaca. Danas je već to drukčije jer ima mnogo migranata koji ovdje rade i koji su počeli živjeti u Hrvatskoj. No Romi su u našem društvu osobito diskriminirani i neki od njih su čak promijenili ime i prezime kako bi mogli dobiti posao, dobiti u banci kredit i napredovati.
U filmu se vidi kako je Mirsad ljutit kad mu je na ulici biciklist dobacio: 'Cigo, Cigo'. A ima i scena kad sama govorim kako sam ogorčena nakon što je neka žena dobacila Fridi: 'Tvoja mama te sigurno ukrala jer ona je plava, a ti si tako crna'. Pitala sam se što čovjek mora imati u glavi da djetetu od četiri, pet godina govori takve stvari?!
Što mislite što je, osim ljubavi, održalo vaš brak usprkos svemu?
Rekla sam - film je poziv na razgovor jer smo i nas dvoje uvijek i jako puno razgovarali o svemu. Osim toga, jedno drugom smo uvijek dopuštali da bude ono što želi biti. Mirsadu je bilo najteže kad je došla korona i kad više nije mogao nastupati i svirati, a to mu je bio izvor prihoda. Rekla sam da ćemo se snaći i da ćemo proći kroz sve to zajedno. Sad ja mijenjam posao i nakon deset godina krećem u nešto sasvim novo, skoro godinu dana sam bila freelancer i on me u tome podržao. Rekla bih da se naš brak temelji na uzajamnoj podršci.
Kako je Frida reagirala na film? Je li ga gledala s vama?
Rekla je da je to najbolji film koji je mama snimila - a zapravo je to moj prvi film, ha, ha, ha...
POGLEDAJTE ŠTO NAM JE OTKRIO ACO PEJOVIĆ: