Gladno dijete koje je htjelo biti mesar jer “u nji” se svaki dan “jilo meso”. Mladić koji je na Stradunu ugledao djevojku i do kraja za nju čuvao sve nježne riječi svijeta. Prijatelj na kojega bi se svi oslonili kad dođu jutra puna nevolje. Najveća zvijezda kojoj nisu trebale treće traperice jer jedne ima na sebi, a druge su u ormaru. Tako velik, a tako jednostavan. Oliver. Njemu će 7. prosinca pjevati prijatelji u splitskoj Spaladium Areni. Oni bliski, s kojima je živio, koji bi sve dali da je tu. A on je o sebi govorio da je dosadan, smišan i nimalo zanimljiv. Glazbenik koji je iznjedrio najljepše i najtužnije ljubavne stihove. Uoči rođendanskog spektakla “Vridilo je” donosimo 15 nepoznatih priča iz života Olivera Dragojevića.
Pamtim slavlje kad je Oliver te 1978. dobio blizance. Leb i sol i ja te Oliver i njegov bend. Bili smo ‘on the road’. Slavili smo po cijeloj bivšoj državi, rekao nam je Vlatko Stefanovski (62).
POGLEDAJTE VIDEO:
Vijest o dolasku blizanaca donio im je sam Oliver. Svaki dan iz drugoga grada Splićanin je nazivao doma i iščekivao radosne vijesti. U kući ih je, bez Vesne i blizanaca, bilo osmero i nije bilo šanse da mu se netko ne javi.
Stefanovski se ne sjeća gdje su tad bili, kao kroz maglu mu je da je to bio Beograd, ali nije siguran. Ipak je od tada, kaže, prošla 41 godina. Dva benda su i danima kasnije slavili dolazak dvojice tek rođenih Oliverovih sinova, Davora i Damira. U koji god su lokal ušli glazbenici su vikali: ‘Imamo blizance’. Stefanovski se ne sjeća koliko je tura pića tih dana Oliver pozvao, ali pamti da je jedva čekao “poć’ doma”, zagrliti Vesnu i blizance.
POGLEDAJTE VIDEO:
Dragojevića je te 1978. s blizancima doma bilo čak jedanaestero. I pas vučjak tad je živio s njima. Gužva. Oliver je nerijetko govorio da su tad dobili nekakav stan od općine pa su se preselili. Tad im je bilo puno lakše. U njihovu novom domu, među mnogim glazbenicima, posjećivao ih je i Vlatko Stefanovski.
Najpoznatiji gitarist ovih prostora i Oliver poznavali su se još od 70-ih. Imali su zajedničkog menadžera, Velibora Džarovskog, i često su se sretali na koncertima. Te 1978. bili su na zajedničkoj turneji. Vlatko kaže da, iako nikad nisu intenzivnije surađivali, često su im se ukrštali putevi. Ističe da su jedan drugog jako uvažavali.
– S godinama smo se sprijateljili pa sam, kad bih bio u Splitu, dolazio k njemu na brod. Ćaskali smo o svemu pomalo, ogovarali... Ma bili su to divni, muški razgovori koji su uvijek ostajali među nama dvojicom – kaže Stefanovski.
Olivera opisuje kao rijetkoga glazbenog i ljudskog fenomena. Imao je, priča, apsolutni sluh, nenadmašno svirao klavijature, a o pjevanju da i ne govori. Jedinstven, priča, i izuzetno muzikalan.
– Nije mu se moglo dogoditi da falša. Ni kao glazbenik ni kao čovjek. Nitko nikad neće to ponoviti, poput Olivera staviti prste na tipke i svirati. Njegova igra prstima na tim crno-bijelim tipkama bila je jedinstvena – kaže nam Stefanovski.
Njihov zajednički menadžer, Džarovski, uzeo je Olivera kad nije bilo naznaka da će Splićanin postati zvijezda. Naprosto su mu se svidjele njegove pjesme, način na koji ih izvodi. Vjerovao je da će jednog dana dosegnuti zvjezdani status. Iako je radio s tad najpoznatijim pjevačima (Mišo Kovač, Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Tereza Kesovija...), Oliver ga je privukao na prvu. Tvrdio je da će Splićanin uspjeti. I da se okuša u bilo kojem žanru, govorio je Džarovski, bit će superioran.
– Bio je u pravu. Rekao sam već da je Oliverov glas imao Marshallove lampice, to je taj hrapavi maršalovski distorsion koji je bio naprosto neodoljiv. I publici i kolegama. Osim toga, njegova je muzikalnost bila pomiješana s tom mediteranskom ležernošću. Uz Oliverovu jednostavnost, osebujnost, u tome leži tajne njegove karizme - govori Stefanovski.
Od 90-ih je često gostovao na Oliverovim koncertima. Njegova gitara je odzvanjala pozornicom i kad su Oliver i Gibonni zajedno pjevali. Na svakom njihovom većem, važnijem koncertu bio je i Vlatko. Sa svojim prijateljem zadnji put se vidio 2017., kad su Oliver i Gibonni pjevali u Skoplju. Tad se već znalo da je Dragojević obolio.
– Kao i svaki put, imali su maestralan koncert. Oliver je dijelio pozornicu s Gibonnijem, a ja sam tom prilikom odsvirao ‘Molitvu za Magdalenu’. I sad se ježim kad se prisjetim atmosfere, prijama publike - priča Stefanovski.
Istu tu pjesmu izveo je kad je Oliver otišao, na koncertu u Ohridu. Oliveru u čast. Ispred sebe je vidio popaljene upaljače, svjetlo iz mobitela, slušao kako pjevaju s njim. Osjetio je tugu. Publiku je tad do bola dirnuo jecajem svoje gitare. Punim tuge. Tu snimku su prenijeli svi mediji regije.
- The one and only - završava Stefanovski.