Redatelj Oliver Frljić (45), 'Braću Karamazove' radi kao dvije predstave. U tom mu je pomoglo rivalstvo između Tolstoja i Dostojevskog. Tolstojevu rečenicu ''Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj'', koristi za podnaslove svojih predstava, koje na kraju čine cjelinu. Tako da ''sretnu obitelj'' gledamo u prvoj predstavi, a ''nesretnu'' iduće veće.
POGLEDAJTE VIDEO:
U Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno je u subotu izvedena prva, a u nedjelju druga predstava kazališnog diptiha "Braća Karamazovi" koju je po motivima istoimena romana Fjodora Dostojevskog redatelj Oliver Frljić postavio kao orgijastičku subverzivnu polemiku sa "svijetom karamazovštine".
Taj svijet nasilja i mračne slavenske strasti posljednje knjige velikoga pisca Frljić je pretvorio u višeslojnu scensku studiju zločina, krvoprolića i nesreće koja teme kojima se prije dvjesto godina bavio Dostojevski – vjere, iskušenja i naslijeđene krivnje – kontrapunktira s aktualnim političkim trenutkom s naglaskom na rusku invaziju na Ukrajinu.
Frljić ide i korak dalje, pa ovu priču o nesretnoj obiteljskoj lozi – koja je istovremeno i drama o ocoubojstvu, socio-politička drama, teološka rasprava, studija ljubavi i vjernosti – pretvara u burlesknu travestiju opće duševne i moralne prljavštine, u predstavi prepoznatljive frljićevske bestijalne estetike, duboko protkanoj povijesnim referencama i aktualnim političkim komentarima.
Radnja romana plete se oko Fjodora Karamazova (Jerko Marčić) i njegova tri sina, čije je majke iskoristio za osobno bogaćenje a djecu, čim su im majke umrle, dao da ih odgajaju drugi dok se on zabavljao raskalašenim orgijama i opijanjem. Vrativši se kao vojni časnik u rodni grad kako bi od oca tražio nasljedstvo svoje majke, Dmitrij (Ugo Korani) tu susreće i ostalu dvojicu braće, distanciranog intelektualca Ivana (Dado Ćosić) i nježnog mistika Aljošu (Adrian Pezdirc).
Već u prvoj sceni naznačuju se ključni neuralgični odnosi komada iz kojih izranja čitav konfrontacijski svijet "Braće Karamazova". Na kolima se, posjednuta na visokoj stolici ukočeno nad njih nadvija Grušenjka (Linda Begonja), u dramatičnu crvenu haljinu odjevena kapriciozna i svojeglava koketa koju će htjeti oženiti i otac i Dmitrij.
Uskoro se pojavljuju i ostali ključni akteri, Katerina Ivanovna (Katarina Bistrović Darvaš), Dmitrijeva zaručnica koju će on prevariti i napustiti, te sluga i kuhar staroga Dostojevskoga, njegov četvrti, nepriznati sin Smerdjakov (Danijel Ljuboja), rođen iz čina silovanja gradske lude, koji će kasnije imati presudnu ulogu u ovoj obiteljskoj tragediji.
Središnji motiv za autorsku subverziju Frljić nalazi u liku starca Zosima, štovanog starješine u samostanu i Aljošina duhovnog mentora čije učenje postaje središnje za sve ideje u romanu. Redatelj se time poigrava pretvarajući utjelovljenje arhetipskog mudrog starca u opscenu okosnicu komada – Milivoj Beader u ovoj ulozi veći dio predstave provodi gol – skakućući po sceni, prelazeći pozornicu sporim korakom sa staračkom hodalicom, ili ležeći u mrtvačkom kovčegu.
U referenci na polifonu poetiku Dostojevskoga, koji svojim mnogobrojnim likovima daje samostalne, ravnopravne glasove ispisujući svijet kontradikcija, sukobljenih perspektiva i pluralističke – nasuprot dogmatske – vizure, Frljić je predložak organizirao polifono: napravio je dvije ravnopravne predstave s dvije odvojene narativne linije, koje se mogu gledati odvojeno, dok zajedno nude cjelovitu sliku njegova suvremeno kontekstualiziranog autorskog viđenja ovog ruskog klasika.
Politička vizura prve predstave svojevrsna je uvertira u drugu predstavu, pod naslovom "Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način", koja prikazana je dan kasnije, u nedjelju 27. veljače, i koja je politički obojenija, a obuhvaća često zanemarivanu narativnu liniju o obitelji klasno deprivilegiranih Snegirevih i odnosu najmlađeg brata Karamazova, Aljoše, s dječacima okupljenima oko najmlađeg sina Snegirevih, Iljuše.
Većina glumaca pojavljuje se u više od jedne uloge u ova dva komada, što također služi naglašavanju kontradikcija i tenzija s obzirom na to kako se i koji likovi susreću u jednoj osobi. Glumački ansambl još čine Mateo Videk, Jasmin Telalović, Milica Manojlović, Ivan Pašalić, Hrvojka Begović, Petra Svrtan i Rok Juričić.
U ovom slučaju, predstava po romanu ruskoga klasika i nesumnjivo jednoj od najutjecajnijih knjiga u povijesti književnosti, ponudila je savršeni kontekst za aktualizaciju ukrajinske krize i ruske vojne invazije. Simboli carske, revolucionarne, komunističke i vjerski licemjerne Rusije redom su prisutni u ovome komadu, čiju je ključnu međuljudsku dinamiku recenzentica Nataša Govedić u popratnom tekstu u knjižici predstave odlično odredila sintagmom "gladijatorske igre", navodeći kako "i Frljić i Dostojevski s ljubavlju promatraju mržnje".
Frljić to čini posežući za gotovo neumjerenom travestijom, poigravanjem kategorijama i projekcijama, radikalnim kontrapunktiranjem racionalnog i iracionalnog, klasičnog i vulgarnog, neprekidno se izrugujući licemjerju i pohlepi, rušeći svojim scenskim postupcima konvencionalno kazalište na koljena.