HRT je 1. siječnja u večernjim satima emitirao 'Zagrebulje', snimku 14. epizode serije 'Našeg malog mista', koja je emitirana samo jednom i to 31. prosinca 1970. Snimku, posebni mali specijal od 33 minute, slučajno je pronašao Miljenko Baričević montažer HTV-a. Specijal je bio arhiviran pod zabavni, a ne dramski program pa je to jedan od razloga zašto je snimka toliko dugo vremena ostala neotkrivena. Epizoda nije bila zadnja u nizu, nego je snimljena u sredini serijala.
Serija 'Naše malo misto' prikazuje život u malom dalmatinskom mjestu polovicom dvadesetog stoljeća, a jedna od istaknutijih uloga svakako je ona nezaboravnog dotura Luigija kojeg je utjelovio pokojni Karlo Bulić.
- Život mi je bio jako buran, a narav ni slučajno avanturistička. Zapravo sam strašljiv čovik. Ne volim ulaziti u avanture, u nepoznanice. A ipak, život me je uvik gura i gura, baš u takve situacije - svojedobno je izjavio Bulić.
Rođen je 12. svibnja 1910. u Trstu kao četvrti sin uglednog trgovca vinom. U djetinjstvu je želio biti pomorac, liječnik ili pilot, ponajmanje glumac, ali sudbina je umiješala svoje prste.
Brod kojim mu je otac 1918. plovio iz Amerike u Dalmaciju torpedirali su, što je Karla zauvijek odvratilo od želje da se otisne na pučinu. Majka mu nije dopustila da upiše studij medicine pa je tek 70-ih likom doktora Luigija uspio ostvariti svoj san.
Pilotsku školu u Sarajevu upisao je 30-ih nakon što su ga protjerali iz Italije zbog sudjelovanja u antifašističkim demonstracijama. Zanimljivo je da mu je obitelj tijekom školovanja poslala paket težak 800 kilograma u kojem je bio koncertni klavir. Ostali avijatičari su mu se smijali zbog toga. Skup instrument služio im je kao skladište za konzerve i cipele. Prema glumčevoj autobiografiji 'Avantura kao život', koju je priredio Feliks Paši, bilo je i onih koji su ležajeve tvrde kao kamen u kasarni zamijenili nategnutim žicama u sanduku instrumenta.
U glumačke vode upao je slučajno, sredinom 30-ih, kada se pridružio putujućoj glumačkoj skupini 'Talija'. Zatim je došao Drugi svjetski rat i Bulić je najprije bio rezervist Kraljevske vojske, a potom u partizanima. Prvi poslijeratni angažman mu je bio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, odakle je 1947. stigao u Beograd u tek osnovano Jugoslavensko dramsko kazalište - JDP.
- Bio sam, doslovno, prestrašen. Kakvi glumci, asti boga! A kad je Bojan Stupica prolazio pokraj nas, mi nismo disali da ga ne bismo dekoncentrirali - rekao je pokojni glumac. Prva uloga u JDP-u bila je na dan otvaranja teatra u Cankarevom 'Kralju Betajnove' koji je režirao Bojan Stupica 1948. godine.
Glumio je svuda, ali je JDP ostalo njegovo matično kazalište do mirovine 1971. i uloge u Erdmanovom 'Samoubojici'.
Slavu je stekao vrlo kasno, imao je skoro 60 godina i dug glumački staž.
Karijeru mu je obilježila 1970. i spomenuta uloga doktora Luigija u seriji 'Naše malo misto' po scenariju Miljenka Smoje i u režiji Danijela Marušića. Bulić i njegova partnerica Asja Kisić koja je utjelovila Bepinu postali su megazvijezde. Uloga 'dotura' ga je, kako je rekao, uzela pod svoje, a kako je serija odmicala, sve su ga više poistovjećivali s njom.
Luigi je poznat po svom govoru u kojem miješa hrvatsku čakavicu i talijanštinu, posebno psujući 'Ma borda ti, che crettino, che imbecile, asti Gospu!', uglavnom 'časteći' tako nesposobne ili zahtjevne stanovnike Malog mista.
Osim glume, 14 godina je predavao masku i šminku studentima beogradske Pozorišne akademije. Bulić je u svojoj karijeri glumio i u 'Dundu Maroju', 'Ribarskim svađama', 'Kralju Learu', 'Ledi', 'Braći Karamazovima', 'Don Carlosu'.
Bio je u braku sa suprugom Dušicom s kojom je dobio dvije kćeri. Volio je more i, kako su rekli njegovi prijatelji, bio neizmjerno duhovit, po naravi druželjubiv i simpatičan. Umro je u 77. godini 19. listopada 1986. godine u Beogradu.
Tamo su mu u zgradi u kojoj je živio, u Ulici kralja Milutina, postavili mramornu spomen-ploču koja je 2012. bila ukradena.