VIS Pacijenti bio mi je projekt za dušu. Znali smo da neće proći, nismo ni očekivali, ali baš sam uživao u stihovima Željka Pavičića "Uvijek nas zguze oni iz ćuze", kaže nam Ivo Lesić, koji je u Pacijentima bio vokalni solist, skladatelj i producent.
Skladanjem se bavi od 1974. Pjevao je i u grupi Stil, njihova pjesma "Putovanje" mjesecima je 1982. bila na prvome mjestu emisije "Hit mjeseca", a i danas se vrti po radio postajama. Ipak, smatrao je da nije za frontmena pa se povukao u studio. Danas ima Produkciju Z, jedino "on the road" kazalište u Hrvatskoj koje izvodi mjuzikle za djecu.
Diplomirao je elektroniku, ranih 70-ih zaposlio se u splitskom HNK kao ton majstor. U počecima je jednu sobu u svom stanu zvučno izolirao, imao je i dobar magnetofon, pa je tako počeo. Već 1973. snimao je instrumentale za Radio Split.
- Imam još te snimke. S festivalima sam počeo 1976., prvi na kojemu sam bio je Omladinski festival u Subotici, a već sljedeće 1977. pobijedio sam na njemu. Iste godine bio sam na Zagrebačkom festivalu, a na Beogradskom proleću nastupila je Jadranka Stojaković s mojom pjesmom 'Ti si tu'. Tad je krenulo - priča Lesić.
Karijera mu je rasla spontano. Niti je bilo odlučeno niti izgovoreno: "Sad ću ja pisati pjesme". Završio je srednju muzičku i sa 17 godina počeo svirati u splitskim bendovima. Ispekao je zanat na klavijaturama po tim ljetnim gažama, Novim godinama i počeo pisati instrumentale. Bez prethodne namjere, jednostavno je došlo iznutra. Još pamti prvi instrumental "Paučina", 1976., kad je imao grupu Jaje na oku i na Omladinskom festivalu pjevao "Njam, njam song". Trebao ju je, samo za tu prigodu, pjevati Željko Baričić, gitarist u Magazinu, ali se dan prije prehladio i izgubio glas. Umjesto njega, Ivo ju je otpjevao na festivalu. Lesićeva "Samo anđeli znaju" neslužbena je istarska himna. Izvedena je prvi put izvan konkurencije na festivalu "Arena 94.", čiji je Lesić bio umjetnički direktor.
Otpjevali su je istarski župan Luciano Delbianco, pulski gradonačelnik Igor Štoković i gradski pročelnik za kulturu Denis Mikolić kao Trio Kravate. Njegove su pjesme i inače pjevali najveći: Mišo Kovač, Meri Cetinić, Novi fosili, Tereza Kesovija, Zdravko Škender, Siniša Vuco, Zorica Kondža, Maja Blagdan, Tedi Spalato, Toni Cetinski... Primjerice, Meri i Ivo godinama su surađivali i zajedno su snimili puno uspješnih pjesama, pogotovo LP "Potraži me" iz 1988. godine, koji je doživio i platinastu nakladu.
Lesić je 2021. naišao na pjesmu "Nisi moj" hrvatske glazbene dive Meri Cetinić koja je snimljena prije mnogo godina, a nikad nije ugledala svjetlo dana. Naime, bilo je planirano da ta pjesma bude dio nekog novog albuma Meri Cetinić, ali kako se ta ideja nije realizirala, pjesma je završila u ladici i stajala tamo sve do početka 2021. godine. Za prave stihove nikad nije kasno.
S Meri jutro dočekao u hotelu
Prve susrete s istinskim zvijezdama pamti po lijepome.
- Na tom Beogradskom proleću bilo je dobro druženje. Spavali smo u hotelu Moskva, nastupala je i Meri Cetinić. Do jutra smo Meri, Jadranka i ja sjedili u baru hotela i onda ravno na avion za Split. Uvijek su ta festivalska druženja bila opuštena, bez grča. Sad više ne pratim festivale, pretvorilo se sve u neku konfekciju - kaže Ivo.
Suradnja sa Sinišom Vucom, jedna mu je od najljepših. Hvali ga kao izuzetnoga glazbenika s kojim je bio istinski gušt raditi. Pamti niz gluposti u suradnjama s pjevačima. S pokojnim Milom Hrnićem snimao je od devet ujutro do ponoći, s tek kratkom pauzom za ručak. Milo je bio perfekcionist koji nije izlazio iz studija dok nije bio zadovoljan. S pokojnim Rajkom Dujmićem radio je 2000. kompilaciju Vlade Kalembera i Novih fosila, slovensko izdanje, koje je jako dobro prošlo. Kalember je pjevao Fosile, a Fosili Vladine pjesme.
- Sve smo završili, snimili, a Vlado kaže: 'Je l' bi ovo moglo biti malo brže?'. Kao, možemo li sve ispočetka - prisjeća se Lesić.
Samo jednom je u životu jednoj pjevačici poslao grubi mix. Nije bila zadovoljna, žalila se kako joj zvuči glas. Milijun puta puštaju rodbini, susjedima i svatko ima svoju primjedbu. Kasnije sam uvijek govorio: 'Čekaj gotov mix, šaljem kad sve završim' - smije se danas.
Suradnje s pjevačima uglavnom su bile dobre, posebice u ranom periodu, 70-ih, 80-ih, iako smatra da su pjevači po vokaciji narcisoidni.
- Preduvjet da budeš pjevač je da si narcisoidan, ali moraš biti i umjereno realan. Različiti su. Puno sam radio s njima, do 2005. Isključivo sam se bavio produkcijom, aranžmanima, pisanjem pjesama, snimanjem u studiju. Nisam imao drame s njima, ali jesu egotripovi. Stara je to stvar - kaže Lesić.
Kao najbolje trenutke u zavidnoj karijeri izdvaja pobjede na Splitskom festivalu - 1986. s Terezom i 1989. sa Zlatkom Škenderom. Sjećanja ne blijede, lijepo mu je znati da Terezina "Molim te, ostani" i Škenderova "Ako nas život rastavi" žive i danas.
- Festivali su tad bili neopterećeni svime drugim, bili smo svi fokusirani na tih nekoliko festivala i to je bilo to. Tad su se promovirale pjesme, a danas festivali nemaju nikakvu funkciju. Napravili smo pjesmu pa čekali hoće li se nešto dogoditi ili ne. Danas ako nemaš čovjeka koji je 24 sata na telefonu i zove redom sve radijske postaje, nitko ti neće pjesmu zavrtjeti. Imam prijatelja mlađeg 20 godina od mene, isto se bavi aranžiranjem i govori: 'Blago tebi, živio si u vremenima kad je sve bilo tako lako i normalno' - kaže Ivo.
Do 2005. estrada je funkcionirala, a tad je sve krenulo nizbrdo. Zaživio je internet, YouTube, prodaja nosača zvuka krenula je nizbrdo, a i Lesić se zasitio studijskog rada, programiranja.
Zbog sina radi dječje mjuzikle
- Najlakše je napisati pjesmu. Kad mi dođe, napišem je za 10 minuta, a onda dolazi programiranje. To ne može u pet minuta, to je duži posao. Volim taj posao, ali ne volim presing koji pojedinci rade - priča Lesić.
Nekako u to vrijeme i djeca su mu bila mala. Gledajući predstave s njima, osnovao je Produkciju Z i počeo raditi predstave za djecu s mnogo glazbe. Danas je iza njega oko 300 pjesama u uskoro 20 lutkarskih mjuzikla.
- Davnih godina, jednu sezonu proveo sam u splitskom HNK. Gledao sam, radio i dramu i balet, bio po cijele dane u kazalištu. Pratio sam probe za drame, vidio kako redatelj sve postavlja, pa sam masu puta pomislio da bih ja scenu napravio drugačije. Jedan od najdražih redatelja bio mi je Tomislav Durbešić. Sam vrh. Znao je izvući maksimum iz glumaca, i od njega sam puno naučio o režiji. Kad je 2005. sve krenulo nizbrdo, bilo je pitanje hoću li se i dalje baviti glazbom ili otvoriti ćevabdžinicu. Sin mi je išao u vrtić, vidio sam što djeca gledaju. Dva glumca se šetaju po pozornici, nešto pričaju, a ni jedno dijete ništa ne razumije. Tako sam krenuo u mjuzikle za djecu, želio sam da zapamte pjesme, da one budu edukativne, zabavne, i upalilo je - govori Ivo.
Klinci danas znaju sve songove iz predstava, a upiti gdje se mogu kupiti CD-i stižu mu na dnevnoj bazi. Najviše mu znače brojne pohvale predstavama na portalima osnovnih škola i vrtića.
- Ništa ljepše od toga, to je potvrda da radiš dobro. Djeca ili prihvate ili ne prihvate, ne možeš im podmetnuti. Kad ih roditelji pitaju što su gledali, dijete im prepriča. Ima i drugačijih predstava, ne znaju doma reći tri rečenice o njima. O našima znaju - kaže Ivo Lesić.
Velika potpora u njegovu stvaranju mu je sin Ivo. Uz oca je u svakom trenutku dok programira songove. Vrlo je muzikalan, nadaren i u svakoj tatinoj predstavi otpjeva i glumi neki lik. Ili dva. I uživa u tome. Lesić sad radi jubilarnu 20. predstavu “Zlatno srce”, a njegov sin igrat će psa Garu.
POGLEDAJTE VIDEO: KAD ŽELIŠ ZASPATI, A CIMER TI NE DA