Omiljeno lice TV ekrana ljeto je provela radno. Barbara Kolar (50) snimala je novu sezonu “Zvijezde pjevaju”, a samo usput je uhvatila koji dan za plivanje u moru. Uz hodanje to joj je jedina rekreacija, a ujedno i recept kojim je radijska i TV voditeljica liniju dovela do savršenstva. Taman da najljepše haljine koje će odjenuti izgledaju kao da su samo za nju šivane.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nova sezona showa “Zvijezde pjevaju” je gotova. Jeste li ga se poželjeli?
Sedam emisija spremno čeka jesensku shemu, dok će finale biti emitirano uživo 21. studenog, pri čemu će gledatelji glasovanjem putem telefona odlučiti o pobjedniku sezone. Čujem da mnogi s nestrpljenjem iščekuju show, baš kako sam mu se i ja radovala. Inicijalno je bilo planirano da idemo u standardnom proljetnom terminu, no onda se dogodila cijela ova nesretna situacija s Covidom pa je nakon otkazivanja sve razveselilo kad je pronađen način da emisija ipak bude realizirana. Ja i inače jako volim svoj posao, a ovi veliki projekti uvijek sa sobom nose još neku dodatnu energiju uz, naravno, dozu glamura i napetosti.
Kakva je bila atmosfera na snimanjima?
Pribojavala sam se kako će show baš u tom segmentu funkcionirati jer su navijači natjecatelja i njihove reakcije uvijek igrali važnu ulogu u stvaranju atmosfere u studiju. Međutim i naša malobrojna, epidemiološkim mjerama...strateški razmještena neutralna publika super je reagirala i, čini mi se, sjajno se zabavljala na snimanjima. Tako da je ozračje baš kako treba - natjecateljsko s velikom dozom uživanja.
Kakvi ste sat, dva prije početka nove sezone? Očekujete li prvu epizodu s nestrpljenjem?
Ne znam ima li razlike između prve i bilo koje druge - uvijek je prisutno uzbuđenje i radost zbog posla. Nisam tremaš i ne vjerujem da čovjek mora biti oduzet od straha da bi bilo jasno koliko mu je stalo do toga što radi. Ali doza pozitivne napetosti je uvijek prisutna.
Gledate li inače emisije koje vodite? Brojite li si pogreške?
Ne trebam gledati da bih uvidjela promašaje, uglavnom svake pogreške budem svjesna čim je počinjena. Preko nekih brzo prijeđem, dok me druge opterećuju izvjesno vrijeme.
Što pamtite iz prošlih sezona? Koju zgodu? Koju situaciju?
Uh, ja sam potpuno pogrešna osoba za ovakva pitanja jer sam, nažalost, sklona zaboravljanju. Ponekad se pokušam natjerati da se prisjetim mentora i natjecatelja iz svake pojedine sezone, ali moram kapitulirati i priznati da se dobar dio toga tijekom godina izmiješao. Pamtim ipak neke smiješne i neuspjele izvedbe, baš kao i one vrhunske. A kako loše neću imenovati iz pristojnosti, prešutjet ću eto i one koji su ostali predmetom trajnog divljenja.
Tko je od vaših doma najstrastveniji gledatelj? Tko uvijek ima što reći, pohvaliti, prigovoriti?
Kako je televizija u našoj obitelji u smislu posla oduvijek prisutna, podrazumijeva se i da se moj rad redovito analizira. Ishod zna biti pozitivan, ali kako svi drže do objektivnosti, naučila sam i kritiku otrpjeti. Pa čak i prihvatiti.
Kad se kamere ugase, kad dođete kući, što volite raditi, kako se opustiti?
Nakon snimanja, osobito emisija uživo, adrenalin je još neko vrijeme itekako prisutan u cirkulaciji, tako da spavanje dobrih sat, dva ne dolazi u obzir. Pa prošetam psa, skinem šminku,operem suđe, riješim par sudokua. I onda se bacim u horizontalu.
Puno radite, pretpostavljam da nekad osjetite i zamor, pucanje. Kako se izvlačite iz toga?
Ne događa se to baš često. Mislim da je poanta u tome da doista volim to čime se bavim i da me moji poslovi i dalje čine sretnom. Da s grčem odlazim pred mikrofon ili kameru, situacija bi sigurno bila drukčija - tada bi zamor bio psihički, a ne samo fizički, a s time je sigurno teže izaći na kraj. Ovako me malo odmora, šetnja prirodom, izlet ili putovanje uglavnom uspješno resetiraju.
Imate dobar staž i na radiju, koju situaciju pamtite, čije javljanje? Što vam i danas izmami osmijeh?
S radošću pamtim gostovanje Željke Fattorini u emisiji ‘Obje polovice’ na Radio Velikoj Gorici tijekom kojeg me uspjela nagovoriti da odem na televizijsku audiciju, iako mi ni na kraj pameti nije bilo da to želim. A kamoli da ću i 25 godina kasnije uživati pred kamerama.
Jeste li ikad zaspali, zakasnili na jutarnju šihtu?
Bože sačuvaj! Da se to dogodilo, sad vjerojatno ne bismo razgovarale jer si to ne bih mogla oprostiti.
Vidite li sebe u nekom drugom mediju? Ili čak poslu? Biste li radili nešto izvan medija?
Oduvijek me zanimalo milijun potpuno različitih stvari pa sam i svoju budućnost vidjela u različitim profesijama. Uostalom, i u medijima sam završila nakon završenog studija veterine. Tako da kod mene mijena stalna jest. Ako bih morala birati nešto novo i pritom uspjela otići u smjeru koji mi je interesantan, vjerujem da bih se lako prilagodila.
Što vam je izazov? U čemu se još niste okušali, a želite?
Uh, puno toga. Ali evo, recimo, već neko vrijeme pokušavam otići na kiparsku radionicu Hrvoja Dumančića, pa nikako da mi se termini poslože. Živo me zanima jesam li sposobna oblikovati konja tako da doista na tu životinju i sliči. Teoretski anatomiju tih predivnih bića imam u malom prstu, ali nikad se ne zna.
Ljeto vam je cijelo bilo radno ili ste uhvatili i koji dan godišnjeg? I gdje ste ga proveli?
Ne, nažalost, i ove mi je godine odmor izmakao. U lipnju sam spojila jedan posao i dva dana kupanja u Brelima, a prošle subote je pao popodnevni kupanac na Krku. I to je sve. Ali mogu reći kako sam uspješno naučila izvući maksimum iz minimuma.
Gdje se inače volite odmoriti, napuniti baterije? Je li to negdje u inozemstvu, gdje vas ne prepoznaju, u planinama ili slično?
Moj najbolji odmor je definitivno vezan uz more. Već samo gledanje u pučinu čini da se osjećam bolje, a kad tome dodamo dobrobiti plivanja za tijelo koje prečesto sjedi, jasno je da je to za mene i psihička i fizička terapija. Naravno, putovanja preko granice su uvijek dobrodošla - iako se obično vratim fizički iscrpljena, duša je redovito puna.
Volite li ljetovati sami, u uskom krugu prijatelja ili su vam draža bučna ljetovanja?
Ja sam sa svojom sklonošću civiliziranom robinzonizmu vjerojatno san snova našeg epidemiološkog stožera - bitno mi je imati struju, toplu vodu i čistu posteljinu, ali kad bi se ljudi mogli svesti na minimum, nitko sretniji od mene.
Jeste li među onima kojima je kuća uvijek puna ljudi?
Nažalost, ne. Iako je odluka da kupim stan svojedobno dobrim dijelom donesena s redovitim večerama za bliske ljude na umu.
Koliko vam znači prijateljstvo? Imate li puno prijatelja ili tek pokojeg?
Iskreno, vjerujem da su prijatelji obitelj koju smo sami izabrali. Imam puno znanaca, dosta onih koje bih nazvala ‘frendovima’, ali tek šačicu bliskih prijatelja. Ali to su oni za koje se skače u vatru bez pitanja.
Tko vam je najveća podrška kad u život uđu teški trenuci?
Taj moj uski prijateljski krug je jedna prava sigurnosna mreža i jako sam sretna što se imamo. Iako fizički, nažalost, i nismo često zajedno, potpuno je neupitno da smo jedni za druge uvijek tu.
Vjerujete li u ljubav, iskreno prijateljstvo, žrtvovanje... u vremenu kad se zbog krize, novca... zapravo sve raspada?
Ne vjerujem u žrtvovanje. To odmah implicira da se čovjek na nešto trebao natjerati. A i ljubav i prijateljstvo po meni su nešto što se daje bezrezervno, bez razmišljanja i kalkuliranja. Iako se, nažalost, svakodnevno dokazuje da su glupost i zločestoća neuništivi, želim misliti da će se ipak pokazati kako to nisu temeljne odrednice naše civilizacije.
Jeste li i sami zbog ljubavi spremni rušiti svjetove?
Ništa u životu ne radim s figom u džepu, pa bi bilo stvarno strašno da tako nekoga volim. Tako da - sve za ljubav. No ako rušenje svjetova podrazumijeva velike geste, moram reći kako po mom iskustvu one nisu nužno odraz prave ljubavi. Mislim da su od povremenih razmetljivih poteza, pa ma kako impresivni oni bili, svakodnevna bliskost i toplina puno važnije.