Unatoč snažnom, grlenom glasu kojim je još u djetinjstvu ostavljala snažan dojam na kazališnu publiku, i nakon gotovo 65 službenih godina postojanja i djelovanja na najvećim kazališnim pozornicama i desecima uloga tako važnih da bi i svaka za sebe bila dovoljna za obilježavanje sveukupnosti neke druge glumačke igre, kad stane na Zajčevu pozornicu kako bi kao Mafalda, a ipak više kao Neva, izgovorila rečenicu: “Ja sam Neva Rošić”, glumačka diva čini to tiho i skromno što u gledatelja stvara dojam da ni cijeli jedan kazališni život nije dovoljan za takvo fundamentalno ogoljenje. Primijetio je to, govori mi gospođa Rošić, i redatelj predstave “Vježbanje života - drugi put”, ujedno intendant riječkog kazališta Marin Blažević i ne samo njoj, nego i ostalim dvostrukom ulogom zahvaćenim glumicama prigovorio - da su pretihe. “Zainteresiralo me kako sve imamo isti problem, a onda sam shvatila da je to osjećaj straha i samocenzure. Tako izaći pred publiku je zapravo vrlo stresno jer se glumac tijekom života navikne govoriti na skroviti način, preko svoga lica, a nikad direktno, u vlastito ime. To što posudi lice zato da bi izrazio neke svoje emocije ga na neki način štiti. Tako, kad govori u prvom licu, direktno kao on, a ne više lik iz dramske literature, osjeća se vrlo golo. Iako se, naravno, i kroz lice ti lično izražavaš ipak postoji mogućnost odmaka. Kad govoriš u svoje vlastito ime, nemaš više tu zaštitu lica.“ A upravo je trenutak izlaska na pozornicu u razvoju predstave krucijalan čak i kad se odvija u sigurnosti interpretacije. Ogoljenom, a time i ranjivom glumcu još je važniji, posebno kad stoji pred izazovom izgovaranja teksta što ga je oblikovao sam, prema vlastitim sjećanjima, a ne dramskom predlošku. Drugačije je to iskustvo, govori Rošić, od onog posve ili samo, isključivo glumačkog pa je time i pojava stanovite stidljivosti posve prirodna, kao i zapreka da se prema publici izraze s direktnošću prisutnom kad tumače lica iz komada.