Sjajna je i živopisna pjesma Daleke obale “Osamdesete”. Splitska grupa govori o jednom vremenu, životu, proboju na glazbenu scenu. Bile su to takve godine, kad su stalno svirali, do zore lupali i susjede budili. Snovi najčešće nisu bili kao što su danas. Tad su po cijele noći pili i zajedno pjevali.
Sa strepnjom su nosili snimke Siniši Škarici i, kako u pjesmi lijepo opisuju, “praznih ruku se vraćali”. Nisu oni tad maštali o punim stadionima ili ne znam čemu. Već da imaju nešto objavljeno, bilo bi im dovoljno.
“Pa ja sam želio samo da iza mene ostane nešto zabilježeno. Jedan album i ja sam svoju želju, svoj san ostvario. Samo to mi je bilo u glavi, da svoju muziku stavim na nešto i da to ostane, bio mi je dovoljan i jedan album”, rekao nam je nedavno Goran Bare. Povijest je pokazala da se, nasreću, nije zadržao na tom jednom albumu. Bilo je to doba neizvjesnosti, ali s više emocija. Dovoljno govori i to da su, uostalom, u to doba toj djeci, ne samo muzičara, bilo je tu i glumaca, pa i sportaša, roditelji govorili “Pusti to i primi se ozbiljnog posla”. Danas ih pohlepni - ne, naravno svi, guraju u te stvari. No promijenilo se sve.
Tad je glazbeni erudit Siniša Škarica bio svojevrsni filter, eto, i u pjesmi je završio. Danas se prijave u neki od talent showova, ali čak nije ni to nužno. Novo vrijeme donosi nova pravila, nove kanale. Jedni od njih su na društvenim mrežama. Ljudi pod maskama, bez lica, pune klubove ne samo u Hrvatskoj ili regiji.
Desingerica, primjerice, s pozornice tenisicama udara publiku po glavi. I oni uživaju u tome, a s nestrpljenjem čekaju novi nastup na kojem će onda im mikrofon gurati u usta. Više no ikad treba nam Siniša Škarica iz doba pjesme Daleke obale...