Glumac Dušan Bućan, prvak Drame zagrebačkog HNK, poznat je itekako: u različitim žanrovima, disciplinama i vještinama. Teško je reći po čemu je najšire poznat, tu javnost može birati. Neki ga najprije pamte kroz televizijski šou “Tvoje lice zvuči poznato”, drugi kroz uloge u domaćim TV serijama (eto ga sad u “Dnevniku velikog Perice”), treći kao putnika-pustolova, jahača konja, natjecatelja u “off-road” utrkama na motociklu. Preporučujemo, recimo, na kanalu YouTube prvi klip uz njegovo ime gdje Bućan igra nogomet sa svojom pripitomljenom divljom svinjom koju je pronašao u šumi pokraj kuće na selu, gdje živi. Bućan, naime, stanuje na djedovini u selu Golinja u Sisačko-moslavačkoj županiji, a radi u Zagrebu. Dakle, pronašao je svinjicu kao mladunče, izgladnjelu i usamljenu, othranio je kao kućnu ljubimicu i htio vratiti u prirodno stanište, ali to više, pretpostavljate, nije bilo moguće. Bilo je to u vrijeme prvog vala pandemijskog lockdowna pa se mezimica zove Korona. Nemoguće je bilo, zbilja je neodoljiva, da je ne spomenemo prvu po susretu s Bućanom. “Udomio sam je, imam odgovornost. I kolikov god je to ljepota, bila je to moja pogreška iz najbolje namjere jer Koronu više divljina nije htjela prihvatiti, odbacili su je kad sam je namjeravao vratiti u šumu. Ali kad preuzmem odgovornost ili se za nešto odlučim, nikad se naknadno ne kajem. Ne kažem si što je meni to trebalo ili u tom stilu. Ne, ako je to bila moja odluka, idem s njom do kraja”, kaže naš sugovornik, kojega srećemo nekoliko dana prije premijere Gogoljeva “Revizora” u režiji ruskog redatelja Sergeja Potapova. Imamo vremena za kavu i razgovor nakon probe, a onda Bućan žuri kući: i nije to neka hektična žurba, nego više baš zadovoljan povratak kući.

Općenito i unatoč brojnim interesima i strastima prema različitim, raznorodnim stvarima u životu, Dušan Bućan nije hektičan, nemiran tip. Odaje suprotan dojam, u svakoj stvari koju radi maksimalno se predaje i o tome voli razgovarati. Djeluje jako zadovoljan radom na novoj predstavi s ruskim redateljem koji prvi put režira u njegovoj matičnoj kući. “Sergej Potapov je jedan od najugodnijih režisera koje sam upoznao, a ovo je jedno od najugodnijih iskustava rada na predstavi koje sam imao. Sad bih potpisao da radim s njim do penzije. Riječ je doista o iznimno ugodnom čovjeku, redatelju čija rješenja razumiješ, a on razumije glumca i zna kad treba stati, kad je pauza i kad treba raditi do kraja. Mislim, još se stignemo posvađati do premijere, ali ne vjerujem, ne vidim razlog”, smije se Bućan, koji u ovom Gogoljevu komadu igra suca Amosa Fjodoroviča. Zapravo je nevažno koji lik igra, ali se brzo uoči da ovaj glumac u karijeri ima najviše kazališnih ruskih likova: grofovi, knezovi, vlastelini, suci... “Ma nevjerojatno, a nije mi to baš bila žarka želja, nego se tako dogodilo. A najviše volim Shakespearea, iako sam ga radio najmanje. Najviše sam radio Ruse i sve što sam radio bilo mi je veselje, a ne muka. Bile su to lijepe uloge, zapravo. Dobro, ondje i nema baš loših uloga”, naglas razmišlja naš sugovornik, pamti se njegova rola u “Idiotu” Dostojevskog u režiji Vaslija Senjina. “Da, bio sam nominiran za ‘Idiota’, imam nominaciju za ‘Idiota’ godine”, vedro će on dok se još malo vraćamo na rusku klasiku. “Revizor” je motivski i tematski bezvremenski komad, naravno. Ali neka simbolička prispodoba koja bi upućivala na ovu predstavu kao pogled iznutra, kakva bi bila? Vizurom glumca/lika? “Postoji tip simbolike koji je jasan, bazira se na nekim, uvjetno rečeno općim stvarima koje znamo. Kad padne nešto moćno i snažno, dolazi hrpa žderača. Stjenice, koje će sve to, usitno, proždrijeti. Dokle god je netko jak i živ, stjenice nemaju snage za žderačinu. E, čim ta moć splasne, one nahrupe i počinju svoj žderački život. Ako je i na razini metafore, jaka je slika zar ne?” Metafora je živa, slažemo se, dalje nećemo o predstavi, a Bućan voli održavati premijerni suspens, tako je otpočetka njegova glumačkog posla. Od studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je diplomirao 2002. u klasi Borne Baletića. “Ali svaki od profesora s Akademije ostavi u vama trag: za neke mi je jako drago da sam s njima radio, za druge manje. Za treće mi je pak žao što nisam imao prilike raditi s njima”, govori Bućan koji je, ne bismo pogodili iz prve, na Akademiji bio “svadljiv tip”. “Ma jako sam se svađao. Naravno, ne sa svima i ne bez razloga. Imao sam neku svoju viziju kako bi što trebalo izgledati. Bila je tu, međutim, profesorica pokreta Ksenija Zec, koje se najprije sjetim kad se sjećam studija, ona je na mene ostavila najdublji, lijep trag.” A bilo je, pogađamo, profesora koje ne bi imenovao... “Da, bilo je i onih profesora koje ne bih imenovao, a koji su u meni ostavili trag kako se nešto ne radi”, jasan je Bućan, što djeluje kao pogled na tip žestokog mladoga glumca s idejom ili jakim kreativnim nemirom. Tako?

“Dvije se stvari sjetim s Akademije. Dakle, profesorice Zec i pokojnog profesora Zlatka Crnkovića. Bila je treća godina Akademije, kraj godine i neki ispit. Na hodniku, sjedili smo na nekoj klupi. Toliko sam želio biti kod profesora Crnkovića u klasi, a nije mi se želja ispunila. Za time, recimo, žalim, ali dobro. I sjednem ja tako pored Crnkovića: ’Znate profesore, radim neki monolog za ispit. Biste li mi pomogli nekim savjetom’. Ovo, ono, govorim ja njemu neko vrijeme. A on je stao, onako moćan pojavom i glasom kao u onoj reklami s dubokim vokalom koji zagrmi ‘Stella Artois!’. I kaže: ‘Dušanee’, još mi zvoni taj njegov duboki timbar vokala, ‘ako je misao točna, i rečenica je točna’. Eto. A meni se svijet okrenuo. Tako jednostavna i jaka stvar. I četiri godine Akademije svedu se na svega nekoliko tih važnih situacija. Ali ne samo studij.

U ovom sam poslu već 23 godine. I kad sve zbrojim i oduzmem, sve se svodi na nekoliko trenutaka s nekim, svega nekoliko segmenata koji su ti važni jer su ti došli u pravom trenutku: onda kad si trebao odgovor na neko tvoje pitanje. Odgovor na važno pitanje dođe ti u trenutku kad ga najmanje očekuješ, a u tome je ljepota. Jer ti trenuci, ti odgovori, oni pomažu i obilježe te za dalje”, misli Dušan Bućan. Nije teško zaključiti da čovjek s takvim životnim stavom bez puno dileme bira glumački posao. “Samo sam se htio igrati, to još želim. Ono, možeš se čitav život igrati i još od toga živjeti. I što sam stariji, uviđam da je u glumačkom poslu najljepše to što iz čiste ljudske mašte stvoriš nešto realno i pri tome nekoga raspoložiš, usrećiš. Ali nije gluma bila moj prvi izbor. Samo sam se našao u tom glumačkom poslu, na tom studiju, skoro slučajno.

*Cijeli  intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 12. ožujka