Slavan si i svi te vole. Na ulici te presreću, hvataju za rukav, mole autogram. U trgovinama ljudi su preljubazni, obraćaju ti se s osmijehom, spremni su ispuniti svaku tvoju želju... Voziš se gradom i gledaš svoje lice na jumbo plakatima, slušaš svoj glas na radiju, pratiš nastup na televiziji. Ljudi misle da si bogatiji i sretniji od ikog, da između nastupa provodiš život na egzotičnim putovanjima, spavaš u luksuznim stanovima i vilama. Ali kakav je doista tvoj život? Koja je stvarna cijena tvoje slave? Jesu li to pune dvorane i klubovi rasplesanih i radosnih ljudi, jesu li to samo prva mjesta na top listama, milijunski tantijemi i ležeran život? Ili opskurne, zadimljene birtije u kojima se šmrče, bode i guta? Je li život na estradi istinska noćna mora ili je to u konačnici ispunjenje najsretnijeg sna?
Na ovo pitanje u svojim ispovijestima, u pričama koje nikad nisu javno izrekli, samo za 24sata odgovaraju najveće legende hrvatske estrade. U svojim svjedočanstvima oni će govoriti o onima koji su uspjeli, ali i onima koji su sve proćerdali, o onima koji su dobro naplatili trud i talent, ali i o onima koji su potonuli i uništili si živote.
Sasvim slučajno sam ušao u menadžerske vode. Stanovao sam u studentskom domu, organizirao plesne večeri na kojima su srijedom, subotom i nedjeljom svirali tadašnji Crno-bijeli. Te godine se pripremala velika manifestacija Non stop show Adriatic. Sve rock grupe iz bivš zemlje su bile angažirane na toj turneji, od Kopra do Ulcinja. Svirali su tri dana u jednom mjestu i nastavili dalje. Među njima su bili Korni grupa, Mi-ovci... I Crno-bijeli su imali ugovor za tu turneju a menadžer im je bio Marijan Vitez.
Kad sam ih upoznao, ponudili su mi da im budem tehničar. To je bio sofisticirani naziv, zapravo sam u velikoj mjeri nosač. Na plus 36, 40 nosiš instrumente na vrh brda da navečer bend svira, a za tri dana opet spuštaš. I prošao sam tu turneju kao tehničar, prisjetio se estradnih početaka najpoznatiji kazališni menadžer, Duško Ljuština.
Dolaskom u Zagreb, razgovorima, druženjima, Crno-bijeli su zaključili da ga žele za menadžera i Ljuština je to prihvatio. Potpisali su, kaže, gentlemanski ugovor po kojemu je on imao 20 posto od svih honorara, a njih pet su dijelili 80 posto. Radili su tako do 1978, na svoje nastupe pozivali glumce, pjevače pjesnike.
– Nisam brinuo ni o njihovom mirovinskom ili o zdravstvenom, to su si oni sami regulirali. Instrumente i opremu smo kupovali iz zajedničke kase, pa ako bi nešto ostalo, to bismo dijelili. Krediti im nisu trebali, svi su bili dobrostojeći. Zarađivali smo dobre novce i svatko si je mogao riješiti problem ili ispuniti želje bez kredita ili pomoći sa strane. Olako smo veći dio novca potrošili, ali ni danas nitko od nas nije sirotinja – priča Ljuština.
Bili su traženi jer su slovili za najbolji plesni bend. Njegov menadžerski posao bio je nalaziti im gaže, raditi obračune i isplaćivati zarade. U Crno-bijelima, kaže, plaća nikad nije kasnila ni minutu.
– Svatko je znao koliko je zaradio i nije bilo nikakvih razmirica, ni organizacijskih ni financijskih.Ušao sam u bend kad su u njemu svirali gitaristi braća Predrag i Božo Kezele, pijanist Boris Smrček, bubnjar Ivica Bebek i pjevač Boško Trbojević. Kasnije su kroz bend još prošli Mladen Bedeković i Rajko Dujmić kao orguljaši, te gitaristi Ante Mažuran i Krešo Truhan – prisjeća se Ljuština.
Bili su preozbiljni ljudi da bi si ugovorima nešto ograničavali iako smo imali vrlo precizna pravila da se za kašnjenje na probe i opijanje mora platiti kazna.
– Nestašluke je radio samo bubnjar, nije bio pijanac, ali je znao popiti koju pivu previše. Kazne su bile isključivo financijske. Nije bilo ni opomena ni odgojnih mjera – rekao nam je Ljuština.
Nikad se ni jedan član benda nije polakomio za novcem i tražio više. Kako su se dogovorili prvi dan tako je bilo do kraja. Nikad nitko, kaže, nije tražio da se nešto mijenja. I drugi bendovi i pjevači tražili su ga da im vodi karijere, ali Ljuština sebe nije vidio u estradi cijeli život. Estradnu karijeru je počeo i završio s Crno-bijelima.
– Taj način života je za mlade ljude. Počeo sam vrlo mlad, a vrlo mlad sam i završio. Kazalište mi se više svidjelo jer tamo sam i glumio, a teško bih mogao svirati jer nemam sluha. Kao menadžer Crno-bijelih sam surađivao s Centrom za kulturnu djelatnost, radili su Karavane mladih i Crno-bijeli su na tim manifestacijama redovito svirali. U CKD-u sam imao image tehno managera što tada nije bila popularna formulacija. Iz CKD-a su kasnije izrasli Kulušić i Lapidarij ali i najveće kazališne predstave. Tamo sam se i zaposlio 1976. Jedno vrijeme Crno-bijeli su još radili sami, a ja 1982. došao u Kerempuh i tu nastavio menadžerski posao. To mi se više svidjelo – priča Ljuština.
Da je, kaže, štedio, danas bi na računu imao pozamašnu svotu. Dovoljnu da kupi pristojan stan, auto i da komotno živi.
– Nije mi žao. Ne sramim se ni jedne sekunde svog života i nemam potrebu demantirati ni jednu svoju izgovorenu rečenicu ikad. Nemam potrebe reći 'bio sam mlad i pogriješio sam'. Nemam zato sluha za ljude koji kažu 'bio sam mlad'. Uvijek sam mislio svojom glavom i sam sebi odgovarao. Lijepo smo živjeli, trošili, putovali i nije mi žao – kaže.