'Šest likova traži autora', još je jedna Kerempuhova hit-predstava za koju ulaznica nikad dosta. Predstavu je režirao Oliver Frljić (41), a u njoj igra i Linda Begonja (45). Glumica je redatelja na Kerempuhovanju nazvala 'svojim mužem', no na pitanje jesu li se vjenčali, nije htjela odgovoriti. Na predstavu je silno ponosna iz mnogo razloga.
Nabrojimo ih, redom. Zašto ste toliko ponosni?
Ponosna sam jer kazalište još jedanput pobjeđuje cenzuru koja se ovoj zemlji nameće u umjetnosti i svim segmentima društvene stvarnosti. Predstava uspješno pronalazi točku u kojoj govori o hrvatskom društvu danas, o rapidnoj fašizaciji koja se događa pred našim očima. Ponosna sam jer dodiruje neuralgičnu točku u kojoj se fašizam i humor razilaze jer fašizam se ne može smijati sam sebi. Kao sto kaže redatelj predstave Oliver Frljić: ‘Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi’. Ponosna jer je predstava rasprodana i što kazalište ponovno dokazuje da nije mrtvo! Ponosna, jer se opet nalazim pred vrstom odgovornosti koja nije samo umjetnička nego i građanska. Ponosna sam i na ansambl predstave i na redateljski rukopis visokog rizika.
U ansamblu Kerempuha ste 22 godine. Što vas je privuklo satiri?
Satira bi trebala izlaziti iz sigurne zone građanskih očekivanja. Trebala bi biti slobodna i hrabra, inače gubi smisao. Ako mogu, radije biram onu koja izlazi iz sigurne zone građanskih očekivanja, onu koja je rizična za gledateljevo oko i prosudbu, koja je rizična za mene kao izvođača. Ona djeluje subverzivno kroz materijal kojem se smiješ, pa te naglo udari u trbuh i zaledi ti osmjeh.
Volimo se satira i ja jer želimo pričati o istim slabostima koje nas muče. Volim ‘galgenhumor’. Ali volim i druge žanrove u kazalištu.
Satira postoji da se naruga sistemu. O čemu biste voljeli progovoriti sa scene?
Današnja represija u Hrvatskoj i svijetu, sitan svakodnevni fašizam, prevrtljivost stavova malograđana, agresivni nacionalizam, mržnja, predrasude, diskriminacija, što znači pripadnost nekom kulturnom ili političkom prostoru, zašto Europa šuti, zašto vlada epidemija straha, je li danas u ovakvom svijetu moguće doživjeti transformaciju svijesti... to su teme i pitanja koja me muče i zaokupljaju. Na neke od tih pitanja sam imala priliku dati odgovore sa scene u sezoni 2017./2018. te zato našem bivšem ravnatelju g. Dušku Ljuštini - velika hvala! Očekujem nastavak staze ‘popločane dobrim namjerama’ i od recentnog ravnatelja g. Romana Šuškovića Stipanovića za prava umjetničkih sloboda. Za predstave koje ne ispunjavaju samo puka očekivanja građanske publike, gdje svi izlaze sretni, nasmijani i zaborave što su gledali već sljedeći dan.
Poveći je broj uloga koje ste ostvarili u Kerempuhu i izvan njega. Koja vam se uloga usjekla u sjećanje?
Pamtim one gdje mi je ishod igre bio nepoznat i neprovjeren, u kojima sam mogla slagati materijale od svojih inspiracija, filmova, slika..., one koje nemaju klasičan kontinuitet dramskog lica, gdje sam mogla kao glumica biti koautor. One koje su mi ipak nešto draže od ostalih, koje pune baterije i dušu su obično one koje nastanu u sinergiji s partnerima, autorskim timom s kojima dijelim više umjetničkih preferenci i razumijevanja.
U više od dva desetljeća bilo je puno zgoda i nezgoda na pozornici, ali i iza nje. Čemu se i danas nasmijete?
Kad mi se na sceni s kolegama dogodi grupni nekontrolirani napadaj smijeha. To obožavam! Ponekad volim progutati malo helija i onda tako pričati. To me beskrajno raduje u slobodno vrijeme iza scene, a i kod kuće.
Paralelno s Akademijom studirali ste i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kako su izgledali studentski dani?
Studij književnosti sam privela do apsolventskog, ali nažalost, nisam diplomirala. Već na kraju 2. godine studija glume počela sam ozbiljnije raditi i prošlo je vrijeme. Studentske dane pamtim po noćnim klasama za ispitne produkcije koje su se održavale nekad i od 22 do 2 ujutro i te satnice su znale biti najproduktivnije. Pamtim ih i po workshopovima na koje sam ponekad bježala tražeći dodatnu inspiraciju i dodatno obrazovanje te po nekim dragim profesorima koji su nježno njegovali naše osobnosti, ne trudeći se, poput nekih drugih promijeniti nas konzervativnijim pristupom.
Žao mi je što nisam studij književnosti privela kraju. Lako je moguće da završim na nekom od poslijediplomskih doktorskih studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture.
Često glumite i izvan matičnoga kazališta. Jeste li radoholičar pa redom prihvaćate sve uloge ili postoji kriteriji po kojem ih birate?
Najsretnija sam kad mogu kombinirati kazalište, film i televiziju. Tijekom karijere nisam u nekim ponudama zazirala ni od ‘soap’ žanra. Shvaćala sam ga kao neki dekadentni vodvilj s puno nastavaka, gdje se stalno postavljaju arhetipske odrednice i karakterizacije koje onda ti uspješno ili manje uspješno bojaš, da nije sve crno-bijeli svijet. Pozdravljam konačno i produkcije koje rade i žele raditi prave dramske serije s malo nastavaka. To je ideal kojem težim. Prilika mi se ove sezone pružila u dramskim serijama - ‘Počivali u miru 3’ u režiji Gorana Rukavine te ‘Novinama 2’ u režiji Dalibora Matanića. Šalim se malo, ili ne?
Brak kao institucija u vremenu u kojem živimo? Vjerujete li u ljubav u vremenu kad se zbog krize, novca, raznih gadosti... sve raspada...?
Brak može, a i ne mora biti potvrda ljubavi. Nažalost, svjedoci smo toga da ima sve više brakova u kojima nema ljubavi, ili su brakovi neka vrsta pakta, ili ljubav netragom nestane vrlo brzo. Fokus mi je na gradnji iskrenog odnosa s onim kojeg voliš, forma je u drugom planu. Što se tiče vjenčanice, u ovih 22 godine koliko radim u kazalištu naigrala sam se Nevjesta u bijelom, pa je moja potreba za romantičnim bajkama zadovoljena na sceni više puta.
Što je za vas ljubav? Što treba imati muškarac za kojeg ćete reći 'da, on je taj'.
Sanja Iveković u jednom je intervjuu rekla: ‘Revolucija ne dolazi, kao što ni prinčevi više ne dolaze’. Ne treba mi princ. Treba mi čovjek od krvi i mesa, koji je tu za mene. Osjećaj da si kod kuće, da osjećaj zaljubljenosti ne nestaje kad prestaneš idealizirati partnera. Za mene to znači bliskost, međusobno uvažavanje, toleranciju, da se zajedno mijenjamo i rastemo, ne ugušivši pritom osobnu i partnerovu individualnost. To imam!
Kakvi ste prije premijere? Jeste li od onih glumica koje se tih dana ne smije ništa pitati?
Nisam jedna od tih dama, ali sam introspektivnija i povučenija nego inače.
Kako se opuštate? Što vam je istinski odmor, užitak..?
Ponekad mi dobar espresso i svježi sok od naranče te lijepa porukica na mobitelu mogu uljepšati dan, a ponekad je potrebno puno više od toga.
Volim raditi na sebi u duhovnom smislu. Dakle, iz unutarnjega ka vanjskom! To me opušta. I neke nove štiklice u ormaru (smijeh). Tu sam da budem rodno nekorektno stereotipna-prava žena.
Radite na novoj predstavi 'Samoubojica' s proslavljenim redateljem Vitom Tauferom. O čemu je riječ i kad će premijera?
Mračna je to alegorijska satira. Dramski predložak plovi između sive svakodnevice marginaliziranog malog čovjeka, nevidljivoga građanina s egzistencijalnog ruba te likova koji se iz vlastitih ideoloških uvjerenja žele okoristiti njegovim samoubojstvom, vođeni praznom demagogijom. Premijera je u travnju. Tek smo na pola puta.. još istražujemo do kud sve može ići medijski teror, oportunizam, politička travestija, ljudska glupost... Premijera je 13. travnja. Dođite!