S jedne strane je poput razmaženog djeteta, a s druge vrlo cool i seksi. Merve Çagıran (28), koju upravo gledamo kao Akče u seriji “Dijete” na Novoj TV, o svom liku kaže da se našla u bezizlaznoj situaciji u kojoj daje sina na posvajanje u dobru obitelj.
- Bila je puna nade da će njegovo odrastanje biti mirno i sretno jer joj je muškarac kojeg voli priuštio veliko razočaranje. Zbog toga, kako bi dijete zaštitila i od oca, rješenje pronalazi u tome da ga da na posvajanje. No kad obitelj kojoj je dala svoje dijete dobije vlastito, ravnoteža u kući se poremeti. Za mog sina Efea počinju teški dani. Priča se zapravo razvija kad Akča to sazna - počinje Merve.
Kakva je Akča žena?
Ona koja je iz života koji živi pokušala izaći s nadom, ali je ipak doživjela razočaranje. Pet godina trudi se živjeti izoliranim životom. Prošlost joj ne daje mira. Ona bi najradije sve zaboravila, ali ne može zaboraviti ništa. Zbog toga se s vremenom pretvara u strožu osobu no što je bila prije. Kako priča teče, tako ćemo jasno vidjeti što ju je do toga dovelo.
Većina nas ima one jasne, naučene životne obrasce, uglavnom usađene od roditelja, društva. Koliko se vodite njima?
Ne dopuštam da društveni obrasci previše utječu na mene. Kad razumom pogledam, čak i da mislim da je iskustvo koje sam doživjela bilo pogreška ili da ga ljudi oko mene takvim smatraju, i dalje bih slijedila svoj osjećaj.
Koliko se vaš život promijenio, kako se razvijao od snimanja prvog filma “Klub gubitnika na putu” do danas?
U glumačkom smislu to je prirodan put, razvijaš se iz uloge u ulogu. Sad već svi znaju da želim raditi nešto s glazbom. U tom periodu sam se tražila, htjela sam se usmjeriti prema glazbi, ali sam zbog snimanja svaki put odgađala. Ipak, i dalje, sa strane, nastavljam skladati.
Jeste li zadovoljni karijerom, statusom koji imate u turskom glumištu, odnosom kolega?
Da. Iako se to nije moglo planirati, ali ide poprilično dobro. Mislim da ću moći posvetiti više vremena stvarima i glazbi koju pišem dok se odmaram. Stvarno jako volim svoje kolege sa snimanja.
Rekli ste prije da ni od jednog posla ne očekujete ništa. Je li se to promijenilo? Imate li sada nekih očekivanja?
Odmalena me zanima psihologija. Jedino moje očekivanje od glume temelji se na psihologiji i vezano je uz bolje razumijevanje ljudi i stjecanje iskustava. Moje očekivanje od života je, pak, da polako u stvarnost provedem ono što stvaram. I o čemu sanjam.
Jeste li strpljiva osoba?
Nisam sigurna koliko iskreno mogu na to odgovoriti jer ne znam mogu li se strpjeti ili ne. Ponekad se, kad dugo odgađam nešto što žarko želim, zapitam: ‘Nije li prekasno’, ali s druge strane, vjerujem i da za sve postoji pravo vrijeme i čekam da taj trenutak stigne.
Što vas je zaintrigiralo u seriji “Dijete”? Što je ono zbog čega ste prihvatili ulogu?
Prije svega me dojmila Akčina priča. Transformacija koju kao lik prolazi i to što je ta transformacija u svakoj epizodi sjajno izražena. Sviđa mi se i to što glumim njezina emotivna stanja koja se neprestano mijenjaju... Sve to zajedno predstavlja mi veliki užitak.
Vjerujete li i vi u junake kao što Akča u seriji vjeruje u Hasana?
Ne bih ih nazvala junacima. Ljude upoznajem bez predrasuda i odmah im otvorim srce. S vremenom se srce malo po malo ipak zatvara jer nešto uvijek izazove razočaranje. Ipak, ne dijelim ljude na dobre ili loše.
Kako ih vi dijelite?
Kad s nekime gradim odnos, gledam koliko možemo koristiti jedno drugome, no korist o kojoj govorim ne svodi se na dobit nego na dijeljenje. Važnije od razmišljanja ‘koliko mi taj čovjek može pomoći u ovome ili onome’ mi je ‘što mogu napraviti za njega, da se iskreno zbližimo’.
Kako se odnosite prema ljudima za koje ste se uvjerili da su loši?
To da je netko loš je relativno, i kad ti prijatelj govori iza leđa je loše, ali ga ne možeš samo tako izbaciti iz života. Pogotovo ako imate dugu zajedničku prošlost, to što ste nekad dijelili, još vam više otežava taj rez. Prošla godina je za mene bila takva. Shvatila sam što mi koristi, a što ne. S vremenom ću to još bolje shvatiti. Ni o čemu u životu ne mogu govoriti kao konačno. Nisam kategorički tip koji reže nešto na prvu pogrešku. Sve se u životu mijenja, mijenjaju se ljudi oko tebe, mijenjaš se ti. Svaki dan naučiš nešto novo. Zbog toga pazim da ni o čemu ne govorim isključivo.
Kako vi ocjenjujete to što se Akča odrekla djeteta zbog osjećaja bespomoćnosti? Je li ijedna majka baš toliko bespomoćna?
Nisam iskusila majčinstvo, ali jako volim djecu. Djeca imaju tu jednu iskonsku kreativnost. Ni na što ne kažu ‘To tako ne ide’. To mi djeluje vrlo čisto i nevino. Te njihove osobine me hrane. Naravno, ne dao Bog da se to što se dogodilo Akči ikome dogodi, ali ja na djetinjstvo gledam ovako: ne odobravam da itko rodi dijete jer ima osjećaj da mora biti majka. Ili što mu netko to nameće.
Ima li mjesta ljubavi u vašem životu? I što vam znači, koliko su vam emocije važne?
U mom životu trenutačno nema nikoga. Ljubav se za mene promijenila.
U kojem smislu se promijenila?
Na primjer, više ne sanjarim. Realistična sam i strpljiva kad je riječ o ljubavi.
Što je potrebno da nekome vjerujete i predate mu se?
Uopće ne razmišljam o tome vjerujem li nekome ili ne. Možda mi se tako nešto događa u podsvijesti, ali mene više zanimaju pitanja poput: ‘Što osjećam prema njemu? Što on osjeća prema meni? Kako provodimo vrijeme zajedno? Jesmo li sretni, ispunjeni, uživamo li, iskreno’.
Kako vam se čini ideja majčinstva?
Zahtijeva veliku odgovornost.
Možete li sebe zamisliti kao majku? Želite li djecu?
U smislu ljubavi i emotivno, da, ali tu je i svijest o odgovornosti koju trebam naučiti.
U jednom intervjuu zapitali ste se ”Postoji li ljubav bez tuge”. Čini se da poštujete i te neugodne osjećaje?
Meni tuga ne djeluje kao neugodan osjećaj. Ne volim histeriju i navlačenje, ali tugu volim, a ona postoji posvuda u životu. Ja se rastužim i kad gledam film. Mislim da i u radosti postoji tuga, da su ta dva osjećaja vrlo bliska. Kao što u plaču i smijehu rade isti mišići. Netko tko nije iskusio tugu, ne može cijeniti sreću, tko nije patio zbog ljubavi, ne može znati koliko je vrijedan svaki osmijeh na licu voljene osobe.
Koliko vam je u životu važno prijateljstvo? Jeste li od onih koji su uvijek spremni biti rame za plakanje?
Vjerujem da prijatelji zato i postoje. Lako je nekome biti prijatelj kad je sve dobro. Kad su svi sretni, ima se novca pa se može po ručkovima, trgovinama... Mislim da se pravi prijatelj vidi u nevolji, kad sve krene nizbrdo, a ti trebaš nekoga kome ćeš otvoriti dušu. Nekoga tko će ti natočiti čašu vina i reći: ‘Ma daaajjj, to nije vrijedno spomena’.
Kako se ponašate u krugu ljudi koji vas pokušaju sputati, obuzdati, držati pod kontrolom?
Izgubiti privid slobode je vrlo uznemirujući osjećaj. Svojedobno sam i ja drugoj osobi pokušavala to napraviti, ali danas je moja svijest o osjećajima i ponašanju u vezi viša. Zbog toga, ako osjetim da mi netko pokušava ograničiti prostor slobode, odmah to spriječim. To ne dopuštam. I to je jedna od rijetkih stvari zbog koje sam spremna prekinuti vezu. Odmah. Bez obzira na to je li to prijateljska ili emotivna veza. Svatko mora imati svoju slobodu, svoj prostor.
Tko je iz obitelji najviše utjecao na vaše odluke?
Jako smo povezani i uvijek razgovaramo o svemu. Savjete poslušam, ali odluke donosim sama. Mislim da je važno poslušati sve, tko što ima reći. Jednako tako treba slušati i svoje šesto čulo, savjest, razum... O svemu razmisliti, vagnuti pa odlučiti prema vlastitu nahođenju. Naravno da mi je ponekad majka govorila kako misli da su neke moje odluke pogrešne, no važno je što sam ja u tom trenutku mislila da postupam ispravno. Kasnije je rekla da se kaje što me je umalo odvratila od pravog puta. Pravog za mene. Ne znači da je njezin savjet bio loš. Radije ću pogriješiti i naučiti na vlastitim pogreškama.
Što vam je to mama znala savjetovati?
Mama je poželjela neko sigurnije zanimanje za mene. Zanima me psihologija zločina i da nisam glumica, sigurno bih bila sudska psihologinja. Ili makar glazbenica. To su moje tri strasti.