Pjevanje je čitav moj život i obožavam ga. Dakako, za to dobivam i novac i to ne bih omalovažavao. Ali kad sve što je u meni uložim u pjesmu i kad mi oni koji me slušaju pokažu da smo zajedno, to je pravi život. Svakome bih preporučio da, ne voli li ono što radi, pronađe nešto što voli i bavi se time - osobito ako tako stječe osjećaj da je zajedno s drugim ljudima. Takav je čitav moj život i na tome zahvaljujem Bogu, omiljeni je citat Danijele Martinović (42) iz usta glumca i pjevača Loua Rawlsa.

Café24: Možete li zamisliti život bez pjevanja, pozornice? Sebe kako radite nešto sasvim drugo?

Sada, vrlo teško. Ne daj Bože potrebe, tada bih mogla sve. Ne bi me bilo sram, nemam takvih problema. Odgajana sam da je važno pošteno raditi i biti dobar čovjek, a ništa drugo nije sramota. No doista se ne mogu zamisliti ni u čemu drugome osim u pjevanju. Ne doživljavam scenu kao ‘evo imam novi hitić, napravili su mi i dobar styling, pa me sad svi gledajte’. Imam potrebu nešto dati ljudima, reći im nešto lijepo, razdrmati ih, uveseliti. To su moje želje.

Café24: A što ljudi daju vama?

Puno povratnih informacija - da sam im promijenila život, da su se našli u nekoj izjavi, stihu. Puno sam puta čula da su se na mom koncertu prvi put poljubili, zaručili, radili djecu! Predivne su to životne stvari. Ali i dalje me najviše gane kad mi netko na ulici priđe i zagrli me ili poljubi. I drži me u zagrljaju par minuta kao da se znamo sto godina. Ili ima potrebu nasmijati mi se. Sve mi to kažu, osjećaju me kao blisku sebi i to mi je najdraže.

Navijači su bili tako glasni da smo Mirko i ja smirivali strasti

Café24: Kako to da ste pristali ući u show 'Zvijezde pjevaju'?

Prvo je instinktivno bilo ‘ne’, iako ni sama nisam znala zašto. Vrtjelo mi se to po glavi jer zapravo nemamo ni jednu emisiju koja bi dala prostor glazbi, show programu, a da se, gledajući je, ljudi dobro osjećaju. I, mislila sam, kako se stalno možemo tužiti da za pjevače nema prostora, a s druge strane bježati od toga. Pristala sam jer mislim da je to svima potrebno. Ovo je jedina emisija koja pruža tračak dobre zabave, dobar osjećaj, da ljudi gledaju i pjevuše, čekaju je, a pritom je i nama akterima ugodno i zabavno.

Café24: Jeste li zadovoljni Mirkom kao učenikom? Kako Fodor pjeva?

Izuzetno je talentiran, ima prekrasnu boju glasa. Veliki bi mu profesionalci mogli zavidjeti na njoj. Rođen je za swing, rock’n’roll, onaj nostalgičan zvuk kojeg je sve manje.

Café24: Razmišljate li dokle ćete dogurati?

Ne, želimo iz emisije u emisiju biti drugačiji, raditi i na scenskom nastupu, dati svoj doprinos dobroj zabavi.

Café24: Tko će od vaših ovaj tjedan biti u publici?

U prvoj emisiji nije bilo moje obitelji, ali došlo je dosta prijatelja. Vrlo ozbiljno shvatili su svoj zadatak navijača pa smo na kraju Mirko i ja smirivali strasti. Ove subote doći će moja splitska strana. Ne možemo, naime, dovesti više od deset ljudi po osobi.

Café24: Dolaze li i nakon svih estradnih godina mama i tata na svaki vaš važniji nastup?

Naravno, uvijek su mi podrška. Mama čak ide u drugu krajnost. Nekad joj zbog obveza i ludog ritma ne stignem reći da sam, na primjer, dala intervju. Onda ona čuje od prijateljice da sam bila na televiziji ili izašla u novinama, a njoj je to promaknulo. Pa bude silno ljuta. Ja kažem: 'Ali mama, pročitala si tisuću i jedan moj intervju..', a ona će: 'Ne, moraš mi javiti!'. Još me doživljava kao da imam sedam godina i tek sada počinjem pjevati. Ne da su mi podrška nego bez njih ništa ne postoji. Što vrijeme dalje ide, sve su mi potrebniji.

Priželjkujem da brzo osjetim čari majčinstva

Café24: U vašoj biografiji stoji rečenica “Snovi postoje samo zato da ih možemo ostvariti”. Pretpostavljam da ste statusom najprodavanije pjevačice u povijesti Hrvatske svoje snove ostvarili.

Velika je stvar nakon tolikih godina vidjeti svoje ime na prvome mjestu, ali na vrhu se ne može biti bez publike. Ne živim na staroj slavi i nisam opterećena tim statusom. U našem dnevnom boravku ne postoji ni jedna ploča, nagrada na zidu. Sve Petrove i moje nagrade stoje u jednoj sobi, izdvojene od očiju gostiju, prijatelja. Nikad nikoga nisam uvela u tu sobu.

Café24: Zašto niste?

Jer ne volim ljude koji djelima pokazuju ili govore: ‘Znaš ti tko sam ja?’.

Café24: Imate li još snova?

Imam, naravno. Čim jedan odsanjam, moram imati drugi. Želim da mi koncert u Lisinskom bude odličan, da moj novi CD prođe fantastično, da što prije postanem majka, da napišem još koju bajku za djecu, da se okušam u kazališnoj predstavi kao glavna glumica, da otputujem na Novi Zeland, da napokon nađem učitelja pjevanja kakvog želim, da naučim talijanski jezik.

Café24: Je li koji blizu ostvarenja?

Gotovo svi.

Café24: I ovaj s majčinstvom?

To mi je najiskrenija želja i tome se najviše radujem, priželjkujem da to bude brzo.

Café24: Kome najradije kažete 'volim te'?

Petru. Ali ja govorim i vodi da je volim. Često govorim i ljudima, i životinjama, i cvijeću ‘volim te’.

Kao strastveni borac od malih nogu naučila sam reći ‘oprosti’.

Café24: A od koga te riječi volite čuti?

Od svih dragih ljudi, ne samo od Petra. Obožavam kad se čujem s mamom pa ona kaže ‘voli te, mama’ bez obzira na moje 42 godine. To je predivno. Kao da stalno nosim blagoslov.

Café24: Postoji li u životu nešto što biste rado zaboravili? Gruba riječ, postupak? Žalite li zbog nečega?

Dosta sam temperamentna pa je bilo grubih riječi, a skoro i šaka! Sjećam se da sam, kad mi je bilo sedam godina, rukom koja mi je bila u gipsu udarila dječaka u glavu. Boljelo me je neopisivo, ali boljelo je i njega. Sad se više ne bih dovela u tu situaciju, ali prije mi je jezik bio brži od pameti pa sam znala možda i nepravedno uvrijediti. Istog bi mi trenutka bilo žao i uvijek bih se ispričala. Srećom, nije bilo puno takvih trenutaka.

Kad mi je teško, u pidžami usred noći pozvonim prijateljici

Café24: Koga nazovete kad vam je teško?

Najbolju prijateljicu Doris Karamatić. Nas dvije smo rođene u samo dva sata razlike, bliske smo oduvijek. Kažem samo ‘halo’, a ona sve zna. Ponekad joj usred noći znam banuti u pidžami na vrata! Najveće je bogatstvo imati pokraj sebe takve prijatelje!

Café24: U duhovnost svakog čovjeka uvede patnja. Što je vas boljelo?

Nikad čovjek ne bi rekao koliko sam patila. Imala sam bolest u bližoj obitelji, nekoliko smrtnih slučajeva. No rekla bih da je to bilo samo okidač jer sam si već s 18 godina počela postavljati teška filozofska pitanja na koja mi nitko nije znao odgovoriti. Čemu život? Koji je smisao? Zašto odlazimo? Zašto dolazimo? Što je prije, a što poslije? Zašto patnja? Zašto različite patnje? Bilo je sto pitanja, težak put do odgovora, trenuci kad nisam mogla ustati iz kreveta od iscrpljenosti i slabosti, a čekala me puna dvorana. Kroz sve sam to prošla. 

Naučila sam kako zavoljeti sve svoje tuge i strahove

Život i jest pulsiranje, dan - noć, zdravlje - bolest, dobro - loše, ljeto - zima, naučila sam da jedno bez drugog ne postoji i naučila sam voljeti i ono što nitko ne voli. Volim svaku svoju tugu i sve svoje strahove. Da nisam sve to prošla, nikad ne bih mogla prepoznati nesretnog čovjeka. Sada mogu u dvorani od tisuću ljudi prstom pokazati na takvog. Mada se on i smijao, zabavljao, nabacio fasadu. Ne može me zavarati jer imam slično iskustvo.

Café24: Vaša sestra Izabela bila je teško bolesna. Kako je danas?

Dobro je, pjeva. Odlučila se za drugačije nastupe. Puno radi u Njemačkoj, lijepe koncerte, zatvorene evente, za tvrtke, razne zabave.

Café24: Je li to bio jedan od poriva da osnujete udrugu Dama?

Dvoje prekrasnih ljudi, Nikolini Salmanić i Zvonimiru Bakuli, svidjele su se misli i ideje koje se provlače kroz moje tri slikovnice. Pala je ideja da osnujemo udrugu i tek je pokrenuta. S udrugom Krijesnica pokrenuli smo humanitarnu akciju ‘Think pink’. Vrlo teška iskustva, ali zbog mog bliskog iskustva jako sam senzibilizirana. I zadovoljna jer je danas teško baviti se humanitarnim radom. Gotovo sve što je humanitarno stigmatizirano je.

Café24: “Brodolom”, “Capuccino”, “Raspašoj”, “Iluzija”... pjesme idu jedna za drugom, ostaje li vam vremena za odmor od rada?

Ostaje. Volim se osamiti, čitati, razmišljati, pisati. Imam prijatelje s kojima se družim, mahom već 20 godina i više. I nikad više ne bih nešto žrtvovala nauštrb svog mira. Kad sam ja sretna, ispunjena i zadovoljna, i sve drugo funkcionira.

Café24: Osjetite li sjetu pjevajući 'Na po mi srce živi', zadnju pjesmu Đorđa Novkovića?

Jako. Uvijek mislim na njega i najavim ga na svakom koncertu, posebice tu pjesmu. Ožiljci služe da nas podsjećaju, a kad ih ostave ljudi koje volimo, onda i te ožiljke jako volimo. Đorđe je bio moj prijatelj, autor, mentor, drugi otac. Znali smo se čuti i 30 puta dnevno. Jaka je praznina nakon njegova odlaska i ne dopuštam da sjećanje na njega izblijedi.

Café24: Izuzetno držite do odanosti?

Apsolutno. Možda sam i radikalna. Ljude bi trebalo pustiti da imaju svoja iskustva jer ona im trebaju da rastu. Kad vidim nepravdu, skačem, čupam grkljane, vadim oči s dva prsta. Razum napravi klik, master reset i gotovo. Jesam sitna, ali u tim trenucima postanem neustrašiva.

Djevojčica s harfom i razbijenim koljenima

Mandolinu je počela svirati zahvaljujući starijem bratu Denisu, koji je bio u mandolinskom orkestru. Kako je i onda imala mali dlan, bila je poznata po sviranju s tri prsta. Jer malim prstom nije mogla stisnuti žicu, a ne može ni sada... Toliko je usavršila tehniku sviranja bez malog prsta da su je svi dolazili gledati. Harfu je završila jer nije išla u nižu muzičku pa je za srednju trebala u pojačani program. U dvije godine morala je dati šest godina. Harfa se, rekli su joj, ionako ne može svirati dok je dijete malo, a teško će stići neko dijete koje je šest godina svaki dan sviralo. Pristala je i odmah se zaljubila u harfu. Mandolinu dugo nije svirala, a harfu, kaže, želi ponovno svirati. Tim više što je smetaju predrasude da je harfa umirujući instrument. Svirala ga je kao dijete uvijek razbijenih koljena, a njezina Doris na harfi rado svira i žešći AC/DC zvuk.