To je to što me zanima!

Najbolji sam filmaš na svijetu koji nikad nije snimio nijedan makar i zadovoljavajući film

FELJTON Maestro najboljeg od dva svijeta i umjetnik sjedenja na dva trona - funkcionirao je kao komercijalno uspješni redatelj koji oduševljava kremu arthousea, a tekst je povodom biografije ‘Ray by Ray’
Vidi originalni članak

Danas tinejdžeri tetoviraju lica pa im je malo teže objasniti zašto je nekad bilo onih koji su svoju djecu nazivali Džemsudin. Bitnički bunt generacija 1950-ih danas je već stvar muzeja, iako je kultura opipljiva preko dijelova hipsterskog kolaža 21. stoljeća, osim što načelno govori univerzalnim i vječnim jezikom. James Dean kao ikona živi vječno, iako je njegov život bio kratak - ovaj “buntovnik bez razloga” umro je kao 24-godišnjak, u nesreći s Porscheom. Onda kad nije u filmskome muzeju, smiješi se s plakata retro zalogajnica, kao podsjetnik na šarm ere jeansa i briljantina. Ali zavirite li u vremensku kapsulu filma “Buntovnik bez razloga” (1955.) i pokušate shvatiti zašto je od svih ljudi baš njegov glavni glumac završio na zidovima, univerzalnost emocionalnog učinka stare holivudske drame ipak će trebati dodatnog znanja, svojevrsno kontekstualiziranje naslova unutar tematskih i autorskih preokupacija tadašnje američke produkcije. U kontekstu trendovske proizvodnje filmova o delinkventima, Deanov buntovnik bio je jedinstven po tome što nije dolazio iz slamova i geta - upozoravao je na puknuća u američkom snu idile života u suburbiji, kao mučenik testosterona, simbol generacijskog jaza i usputni društveni komentator. “Buntovnik bez razloga” bio je uz to i prvi film Nicholasa Raya za studio Warner Bros., njegov najveći box office hit i jedan od vječnih podsjetnika na to zašto je Ray do kraja ostao autor u sustavu koji je redatelje tretirao kao šljakere. Obožavali su ga i novovalni Francuzi, notorno zaraćeni s klišejima tradicionalnog Hollywooda. Ray je bio dovoljno drugačiji dio mašine. Čuveni Godard je poručio: “Le cinéma, c’est Nicholas Ray”, a François Truffaut je još kao filmski kritičar objavljivao panegirike Rayovu opusu, objašnjavajući da se njegov europski senzibilitet osjeti kroz senzibilnost likova i realizam ljubavne priče. “Njegove ljubavne priče su stvarne priče”, govorio je Truffaut, posebno impresioniran vesternom “Johnny Guitar” (1954.), koji je među prvima na velikom platnu zarobio fenomen ogorčenja u ljubavi. 

Ovaj sadržaj dostupan je samo 24sata PLUS+ korisnicima na portalu

Neometano uživanje u 24sata sadržaju i brojne pogodnosti dostupne su na originalnom članku.
Idi na 24sata

Komentari 0

Komentiraj...
Vidi sve komentare