Ovih dana u zagrebačkim kazalištima igra čak devet njezinih predstava. Gotovo je nevjerojatna radna energija Saše Broz (50), a kako kaže, na to je tjera pozicija freelancera i nedostatak sigurnosti koju pruža rad u matičnoj kazališnoj kući.
U Žar ptici to su ‘Waitapu’ i ‘Indijanska priča’, u GK Trešnja - ‘Postolar i vrag’, a u ZKL-u ‘Aladin i čarobna svjetiljka’ i ‘Pepeljuga’. Prvog ožujka ima premijeru s ‘Cvilidretom’. Za PlanetArt režirala je ‘Ljubavna pisma Staljinu’, a ovih dana premijeru je u Histrionima imala predstava ‘Uspjeh preko noći’.
Zašto ste odabrali baš tekst Davida Mameta ‘Uspjeh preko noći’?
Mametov tekst u Histrione je prije desetak godina donio Ivan Goran Vitez, koji ga je i preveo. Broadwayskog hita sjetio se ravnatelj Histriona Zlatko Vitez kad smo dogovarali drugu suradnju. ‘Uspjeh preko noći’ svoj uspjeh, otkad je napisan, niže na mnogim svjetskim kazališnim pozornicama pa su se u ulogama Goulda i Foxa, između ostalih, našle i apsolutne zvijezde filma Jeff Goldblum i Kevin Spacey, a u ulozi Karen trenutačna miljenica američke kinematografije Elizabeth Moss, ali i pop zvijezda Madonna. Premijera u Histrionima bila je ujedno i hrvatska praizvedba tog teksta. Publika je predstavu sjajno primila, a doslovno sva kritika ju je pohvalila, stoga vjerujem da budućnost Mameta u Histrionima nije upitna.
Franjo Kuhar, Vladimir Posavec Tušek i Lana Gojak drže furiozan tempo u predstavi. Kako ste se odlučili za ovu podjelu?
Glumačka podjela pitanje je svih pitanja svakom redatelju. Također, kad je riječ o malim kazališnim formama s nekoliko glumaca, vrlo je važna i kemija između njih. Možeš imati sjajne glumce, tehnički izvrsne, ali ako ih kemija ne poveže, sve ostaje na razini korektnosti. Imali smo sreću i kombinacija Vladimira, Franje i Lane bila je dobitna. Premda su Vladimir i Franjo potpuno dva različita tipa glumca, upravo to je otvorilo prostor za nevjerojatno zanimljivu glumačku suigru.
Lana ih je sjajno povezala. Vrlo dinamičan dijalog zahtijevao je i određen tempo. Činjenica da je priču Mamet smjestio u okrutan svijet američke filmske kinematografije, gdje se borba za prevlast i moć odvija ubrzanim tempom, također su inicirali i dinamiku predstave. Uostalom, zar svi ponekad ne osjećamo da živimo prebrzo kao da hodamo po pokretnoj traci? To je u biti efekt koji smo htjeli postići.
Koliko se poruka Mametova teksta može primijeniti na naše društvo?
Mamet je jedan od onih pisaca koji ne drži stranu ni jednom od svojih likova niti kao pisac zauzima stav. On isključivo otvara pitanja, provocira, detektira i publici ostavlja prostor subjektivnog zaključka. ‘Uspjeh preko noći’ je inteligentna satira koja je i autorov svojevrstan hommage ljudskoj pohlepi i moralnoj praznini koje se provlače u svim sferama društva. Također, ono što autor vješto problematizira, a to je portret muškog prijateljstva koje se dovodi u pitanje u međusobnom rivalstvu i borbi za moć. U tom svijetu gdje moć znači novac, žena je tek povod, mamac i u toj borbi nije ravnopravna. Sve slojeve i teme koje Mamet otvara u svojoj britkoj satiri lako možemo prenijeti u stvarnost koju živimo.
Jeste li se kad i sami našli u sličnim situacijama poput likova iz predstave?
Za razliku od filma, u kazalištu je uspjeh preko noći nemoguć. Također, kazalište u Hrvatskoj nije Broadway pa se u konkretnoj situaciji nisam našla. No kako tekst polemizira razne aspekte uspjeha preko noći, manipulacije, emocija, spolne diskriminacije i traženja smisla života, znam stati i razmisliti idem li u pravom smjeru i kakav trag želim ostaviti. Društvo u kome živimo okrenuto je površnim, instant vrijednostima i sve traje koliko i vijest na internetskim portalima. Potrebna je snaga da se čovjek odupre tim kvazi vrijedostima i da pravi smisao svom postojanju, a to u biti znači ići u suprotnom smjeru od onoga u koje nas gura društvo danas.
U mojoj profesiji se ne okreće velik novac, ali bez obzira na to određeno rivalstvo postoji, pogotovo s obzirom na to da je tržište malo, a redatelja sve više. Meni teatar nikad nije bio dovoljan i zanimaju me i neki drugi načini umjetničkog izražavanja. Njima stremim u zadnje vrijeme sve više.
Uživate li u svojoj poziciji ‘slobodnjaka’ ili je lakše pripadati instituciji, imati matično kazalište?
Gotovo sav svoj profesionalni rad bila sam slobodnjak izuzev nekoliko godina provedenih na čelu pulskog teatra i nešto manje na čelu opere HNK u Rijeci. Lagala bih kad bih rekla da je lako biti slobodnjak jer me ta sloboda košta neopisive neizvjesnosti. Vrlo važan dio mog rada čini i suradnja s HRT-om, gdje radim kao vanjski suradnik na sinkronizaciji animiranih filmova. Onaj tko kaže da se samo od teatra može živjeti ne govori istinu. Svi se snalazimo gdje god možemo.
Stalni angažman kao redatelja ili umjetničkog ravnatelja svakako bi mi omogućio sigurnu budućnost koju sad nemam.
Vaša kći Sara je nedavno magistrirala slikarstvo. Što mislite, od koga je naslijedila sklonost prema likovnoj umjetnosti?
Njezin slikarski talent prepostavljam da je spoj umjetničkih afiniteta roditelja, ali i predaka. Silvio Haas, brat moje pokojne bake Herte, bio je glazbeni wunderkind u Mariboru. Najmlađi šef gradskog orekstra koji je s 18 godina napisao svoju prvu operu. Tu je i djed Krešimir Zidarić, jedan od najvećih glumaca s ovih prostora. Potreba za likovnim izražavanjem kod Sare postoji još iz dječjeg krevetića, u kojem je crtala dok još nije znala pošteno ni sjediti. Za nju nikad nije bilo dileme, ona je oduvijek znala što želi u životu raditi. Vrlo je vrijedna i iznimno talentirana te vjerujem da će uspjeti ostvariti sve svoje snove.
Planira li budućnost u Hrvatskoj ili, kao i mnogi njezini vršnjaci, razmišlja o inozemstvu?
Zapravo još važe. Magistrirala je s odličnim u roku, postala član HDLU-a i sad je na stručnom usavršavanju u ZKL-u. Za sada razmišlja tek o dodatnom usavršavanju od nekoliko mjeseci u nekoj od likovnih meka u Europi. Podržavam je.
Bojite li se u tom slučaju usamljenosti?
Golemi broj ljudi koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku naša je tužna svakodnevica, a svi koji imamo djecu bolno smo svjesni da i naše dijete može jednog dana biti sljedeće koje će otići tamo gdje postoji perspektiva.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Koju dobru knjigu ste zadnju pročitali, koji film pogledali i što biste preporučili?
Slobodnog vremena od srpnja prošle godine gotovo i nemam. No kad se dogodi slobodna večer, najradije idem u kazalište i pogledam predstave svojih kolega. Zaljubljena sam u Kazua Ishigura, a trenutačno su mi u fokusu ‘Nokturna - pet priča o glazbi i sutonu’. Uvijek se rado vraćam i ruskim klasicima koji mi snaže dušu onda kad je to potrebno. Kad se želim iz svega isključiti, pomaže mi glazba. Bez nje ne mogu. Klasika ili jazz. Svakako preporučujem senzacionalan jazz album Keith Jarrett/Gary Peacock/Jack DeJohnette ‘After the fall’.
Aktivni ste na Facebooku na kojem često kritizirate društvene anomalije. Imate li zbog toga neugodnosti i kako to rješavate?
Društvene mreže prvenstveno koristim za promociju svojega posla. Imam zaista respektabilan broj ljudi koji me prati i tu činjenicu koristim kako bi uvijek bili informirani o tome što i gdje radim. FB je odavno prestao biti prostor kulturne slobode izražavanja, nego ga sve više ljudi koristi kao koš za smeće svojih frustracija. S obzirom na to pokušavam biti oprezna. Također, vrijeme u kojemu živimo je vrijeme gdje pobjeđuje upravo to o čemu Mamet govori - bestijalna potreba za uspjehom preko noći. Ogrezli smo u površnosti, nekompetenciji, kriminalu, ravnodušju... Okrećemo glavu i pravimo se kao da nas se budućnost ne tiče te propuštamo živjeti u trenutku. Suludu stvarnost koju živimo često je teško popratiti s duhovitim komentarima na FB-u jer s tim što živimo nitko normalan ne uspijeva držati korak.