Mnogo je Balkana upisano u podtekst uspjeha skandinavskog noira. Kao da je tek pojava ratnih izbjeglica s ovih prostora početkom devedesetih uznemirila ustajalu sretnu skandinavsku kolotečinu i na površinu izvukla tipični skandinavski mrak. Sjetimo li se početaka novodobnog švedskog kriminalističkog romana i utiranja pojma “skandi noira”, ne možemo zaobići “Laku lovu”, prvu knjigu trilogije “Stockholm noir” pisca Jensa Lapidusa, čiji su glavni negativci bili - Balkanci, sitniji i krupni dileri, probisvijeti i ubojice. Postavilo je to temelje golemom globalnom uspjehu, a brutalnost, nakaznost i bezumnost zločina, kao i kapajući mrak bez imalo prostora za svjetlo istisnuli su s trona gledanosti nekad najpopularnije američke kriminalističke serije. Vjerojatno se vodeći poslovicom o žabi koja je, vidjevši da se konj potkiva, i sama digla nogu, ljudi iz srpskih produkcijskih kuća odustali su od dosadnih i već prožvakanih sapunica te se posvetili snimanju najmračnijih krimića i trilera, serija kakve bismo mogli okupiti pod kolokvijalizmom “napetice”. Takve su serije prije nekoliko godina u srpskoj serijskoj produkciji bile prava rijetkost, a početak trenda označile su 2016. “Ubice mog oca”.