Dabogda imao pa nemao. Ova je kletva snašla mnoge. Još nedavno su zarađivali iznose koje prosječan građanin ne zaradi za nekoliko godina. Za Novu godinu pjevali su za 20.000, 30.000, 50.000 eura, pa i više. Evente su naplaćivali po 100.000 kuna, reklo bi se - “lova do krova”. Jest, ne svi i ne njih mnogo, ali ipak dovoljno. Ta vremena blagostanja i obilja su trenutačno iza njih, a oni koji su trošili kao da sutra ne postoji danas “kubure” s budžetom. O poslovima i prihodima na estradi čitajte u feljtonu 24sata
Cijena slave u doba korone? Jedno pitanje, a tisuću različitih odgovora. Danas, iz ove perspektive, možemo, čini mi se, govoriti o osuvremenjenoj verziji Ezopove basne “Cvrčak i mrav”, koja se odvija uglavnom u kompromitiranom virtualnom svijetu, i to imajući na umu onu čuvenu maksimu Karla Marxa: “Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”.
POGLEDAJTE VIDEO:
Za one koji su zaboravili vrijeme kad su bili djeca, a za pojedine ljude, pogotovo one koji misle da su uvijek u pravu, ne možemo biti sigurni da su ikad i bili djeca, kratko podsjećanje. Došla je zima. Cvrčak, promrzao i izgladnio, dolazi kod mrava tražeći pomoć. Mrav je cijelo ljeto marljivo sakupljao zimnicu, dok je cvrčak za to vrijeme uveseljavao ljude. Mrav mu krajnje zlurado odbije pomoći:
“A što si radio ljetos?”, pita ga.
“Svirao sam”, kaže cvrčak.
“Svirao!? Onda sad igraj, da te prođe glad i studen!”, kaže mu mrav. U osuvremenjenoj Ezopovoj basni pandemija korona virusa igra ulogu zime, elementarne nepogode, dok ulogu cvrčka mogu podjednako odigrati brojni glumci, pisci, a pogotovo osobe s estrade.
Uzet ćemo za primjer najpoznatiji takav slučaj, komentare povodom izjava Nine Badrić s početka lockdowna, slučaj koji su mediji danima razvlačili. Nina Badrić se požalila kako je zbog lockdowna njezina i egzistencija ljudi iz njezine ekipe ugrožena, na što je uslijedio odgovor anonimnog nekoga iz virtualnog svijeta koji je ponudio Nini Badrić da za dnevnicu od dvjesto ili tristo kuna, nisam siguran, kopa negdje u Slavoniji krumpir. Uslijedila je žestoka kampanja blaćenja Nine Badrić. Zluradost koja je tom prilikom isplivala na površinu, vjerujem, mnoge je iznenadila.
Prosječna osoba nikad se neće do kraja moći identificirati niti s mravom, a niti s cvrčkom, u oba slučaja, u Ezopovu i našem, odnosno s anonimnim komentatorima, koji simboliziraju mrave, a niti s Ninom Badrić kao cvrčkom, jer za razliku od bajki u basnama ne postoje crno-bijeli likovi, tu nema jasne podjele na pozitivce i negativce, kao što je to uostalom slučaj i u životu. Tko je tu u pravu? Svaki čovjek dat će vam možda različit odgovor, uz drugu argumentaciju, što je zapravo u principu neka vrsta njegova stava o životu.
Dakle, tu nije toliko riječ o “pravdi za cvrčka”, koliko to što odgovorom otkrivamo više o sebi nego o Nini Badrić. Što to ima sramotno u vađenju krumpira? Što je, je li, navedeno s ciljem da se Nina Badrić na neki način ponizi. Što je promašeno. Mnogi estradnjaci, možda čak i Nina Badrić, vjerujem, sanjaju mirovinu, vrijeme kad će u miru održavati vlastiti vrt, pa možda i saditi krumpir. Sam to prakticiram, godinama, i preporučujem svakome, i cvrčcima i mravima. U povijesti svjetske književnosti teško je pronaći zanimanje, od grobara pa do poljoprivrednika, kojim se nisu u određenom periodu bavili pojedini veliki književnici.
U neoliberalnom društvu sve polazi od novca, gdje se ono famozno “imati i nemati” mijenja na dnevnoj bazi. To nije nikakva novost. Onu ulogu koju danas ima novac ranije je imala ideologija. Poznat je sukob na ljevici iz 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, kad se Krleža usprotivio tome da umjetnost i kultura trebaju biti u službi ideologije. Tim slijedom možemo doći do spomenute Marxove farse u našem slučaju, da Nina Badrić, kako bi dobila svoj ručak, u najboljem slučaju treba, na primjer, pjevati o ljepotama krumpirova cvijeta ili raskoši listova stabljike krumpira.
Voljeli ili ne voljeli to što Nina Badrić radi, ovdje to treba promatrati u jednom drugom, širem kontekstu, gdje je Nina Badrić zapravo simbol. Naslušali smo se i nagledali svih tih priča o degradaciji znanosti, antivakserskom pokretu, ravnozemljašima, Billu Gatesu... Sve je to dio jedne te iste priče. Priče koja, čini mi se, na najbolji način opisuje vrijeme u kojemu živimo, gdje je pandemija korona virusa samo do kraja ogoljela stvari, pa to mogu vidjeti i oni koji su poslovično slijepi kod vlastitih očiju.
U originalnoj Ezopovoj basni, bez obzira na to što ne znamo njezin nastavak, što se radi o priči s otvorenim krajem, cvrčak, vjerojatno, gladan i iscrpljen, umire negdje od hladnoće, dok mrav, u ugodnom ambijentu mravinjaka, uživa u plodovima svoga rada. Basna je, dakle, priča s otvorenim krajem. Život isto tako, stoga je većina basni postala neka vrsta općeg mjesta. Brojni “cvrčci”, ali i “mravi”, u vrijeme Staljinovih čistki završavali su u Gulagu, gdje su na temperaturama od minus pedeset stupnjeva, gladni i slabo odjeveni, radili najteže fizičke poslove. Ili, kad smo već kod krumpira, tu je slučaj Pola Pota, vođe Crvenih Kmera u Kambodži, tadašnjoj Kampućiji, iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Iznimno obrazovan, Pol Pot, francuski đak, pretvorio se u jednog od najvećih masovnih ubojica u povijesti čovječanstva. Radi se o tiraninu koji je ispraznio škole, sveučilišta, cijele gradove, poslavši sve profesore, znanstvenike, pa i pjevače, ako ih je bilo, u provinciju, gdje su se u neljudskim uvjetima bavili poljoprivrednim radovima, “sadili krumpir”.
“Cvrčak” je mnogo širi pojam nego što se to čini, nije jednodimenzionalan, a danas sličan status estradi ima i kultura, jer su granice između ovo dvoje odavno postale nevidljive. Stotinu puta ste čuli posprdne komentare na apstraktno slikarstvo, na ozbiljnu glazbu, na sve ono što ne razumijemo, ono od čega na neki način osjećamo strah ili osjećaj niže vrijednosti. U slučaju Nine Badrić upravo je taj osjećaj niže vrijednosti ključan. Govorimo, dakle, o nekoj vrsti estetike mrava iz Ezopove basne. Da je sad uzeti bilo koji članak renomiranih hrvatskih znanstvenika, poput Gorana Radmana, Ivana Đikića ili Igora Rudana, pa pogledati komentare ispod njih, vjerujem da bi se tu pronašla poprilična količina zluradosti, usporediva s komentarima na slučaj Nine Badrić. Zbog čega ovo spominjem?
Zbog toga što bi se isto dogodilo da je umjesto Nine Badrić sličan komentar dao neki renomirani hrvatski pijanist ili violinist. Hoću reći da Nina Badrić ovdje simbolizira umjetnost u cjelini, barem u svijesti tih ljudi koji je komentiraju, tako da bilo kakva zluradost ljudi iz svijeta umjetnosti, ili iz intelektualnog miljea, ne da nema smisla, nego je kontraproduktivna. Tu možemo doći do one misli Johna Donnea, engleskog pjesnika iz 16. stoljeća, vremena iznimno nesklonih “cvrčcima”, koju Hemingway koristi kao moto svog romana “Kome zvono zvoni”: “Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje - Evrope je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni”. Ova jednostavna istina, nažalost, nikad neće doći do svijesti anonimnih komentatora, jer oni žive u jednom krajnje reduciranom svijetu, u kojemu je svaka nadogradnja, bilo kulturna, estradna ili znanstvena, nepotrebna i svodi se na neku vrstu parazitiranja.
Dakle, zvono koje zvoni Nini Badrić zvoni i pobrojanim znanstvenicima, vrhunskim glazbenicima, ali i brojnim neznanim glazbenicima koji za život zarađuju svirajući po svadbama ili u nekim sličnim prigodama. Imam i neke prijatelje koji su u sličnoj, nezavidnoj situaciji, koji su došli u ozbiljne egzistencijalne probleme. Koliko je takvih širom Hrvatske, koji su kupili skupu, profesionalnu opremu, i koju sigurno ne mogu otplaćivati dnevnicama koje bi eventualno zaradili branjem krumpira, ili malina u mojem slučaju. A tko zna, možda je Ezopov cvrčak te godine uložio sve što je zaradio u novu violinu, pa se tako našao u nezavidnoj poziciji?
Pandemija će proći. Pa, evo, kad smo već kod Hemingwaya, još jedan njegov citat, iz romana “Starac i more”, koji opisuje neku vrsta pandana kopanju krumpira, podignutu na neku višu, univerzalnu razinu, a ujedno je i neka vrsta utjehe: “Čovjek nije stvoren za poraze. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen”. Međutim, “estetika mrava” neće nestati, to je danak vremenu u kojemu živimo i s kojim se moramo naučiti nositi, što bez iznimke vrijedi za sve “cvrčke” ovoga svijeta, uključujući i novinare.
Međutim, suvremena verzija Ezopova “Cvrčka i mrava” nije niti približno toliko jednostavna koliko se to čini na prvi pogled, koliko bi se to možda dalo zaključiti i iz ovoga teksta. Postoji tu i duplo dno. U vrijeme nastanka ovoga teksta na HTV-u je emitiran prilog o problemima poljoprivrednika koji se bave uzgojem krumpira, o niskim cijenama otkupa i viškovima prouzročenih pandemijom. Dakle, niti “mravi” iz ove suvremene basne ne mogu bez zebnje čekati zimu. Koja je prava verzija ove naše, suvremene basne o cvrčku i mravu? Pa ona u kojoj “cvrčak” i “mrav”, ruku pod ruku, zajednički obilaze “mravinjake”, raznorazna ministarstva koja u svojim njedrima skrivaju manje ili više obilnu “zimnicu”, a koju ljubomorno čuvaju za sebe. Ovo je možda najbliže odgovoru na pitanje s početka ovoga teksta. “Kad budem velik kao mrav”, pjevao je nekad Anđelko Vuletić. Dobra, stara vremena, rekli bi neki.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU ‘FIRME’ I SUDJELUJTE U NAGRADNOM NATJEČAJU U KOJEM MOŽETE OSVOJITI MOBITEL: