Ova će reprezentacija daleko dogurati. Kvalitetna je, ima sjajnog mladog izbornika i s pravom očekujem dobar plasman - prognozira Miroslav Ćiro Blažević, koji je 1998. sa svojim sinovima u Francuskoj osvojio treće mjesto.
Kad se spomene 1998. godina, trener svih trenera čeznutljivo se smješka. Uvjeren je da se ta priča može ponoviti, pa i da Niko Kovač može postići još više od njega.
- Ništa nije nemoguće! Niko je sa mnom debitirao, u mojoj je reprezentaciji zaigrao, gledam ga kao svoje dijete. Želim mu da napravi sve što mi nismo - iskreno kaže.
Iz svoje prebogate karijere najradije se sjeti baš te 1998., epoha je to na koju je Ćiro osobito ponosan. Ipak, uzdahne kad se sjeti dolaska u Francusku.
Ćiro je zadovoljan karijerom i životom svojih brončanih igrača
- Kako smo došli do trećeg mjesta, ne daj Bože nikome. To uzbuđenje, adrenalin, šokove... ne bih mogao to još jednom proživjeti. Počeli smo hendikepirano, igrači su došli premoreni, neki od njih i ozlijeđeni. Brzo sam ih oporavio i osvježio, osmislio individualne vježbe, to je svakom izborniku najvažniji dio posla - govori Ćiro.
Na pripreme na Bjelolasicu došao je prije nogometaša. Želio je, priča, testirati sebe, vidjeti do koje točke na brdu može doći.
- Stao sam na čelo kolone i vodio ih. Marijan Vlak bio je na začelju, a Igor Štimac u jednom trenutku kaže ‘Hoće li više krepati?’ Vlak mi je to rekao, a ja pozvao Štimca i pitao ga za to. Rekao je: ‘Pitam se kako se možete tako visoko penjati, ja očito imam problem’ - prisjeća se Blažević.
O Igoru Štimcu danas kaže da je bio baza njihova uspjeha. Dodaje kako nije siguran je li Igor ikad u životu igrao kao te 1998.
- Bio je apsolutni dirigent, vođa obrane. Sa Stanićem, Bilićem, Soldom, Jarnijem... bio je savršen - govori Ćiro Blažević.
Nakon 16 godina i dalje se viđa sa “svojim sinovima”. Zadovoljan je njihovim kasnijim karijerama, životom. Sve su to, priča, ljudi koji su igrali u najvećim klubovima svijeta i sredili su se.
- Imaju lijep, miran život, i to mi je osobito drago - kaže. Vrlo često sve ih spominje, a Zvonimira Bobana ističe kao iznimno važnog za velike uspjehe.
I reprezentacija iz 1998. čvrsto drži palčeve Niki Kovaču i ekipi
- S njim se najmanje družim, ali to ne znači da ovo ne trebam kazati. Dok sam vodio reprezentaciju, Boban je bio vrlo važan igrač. Njegova ondašnja igra danas se zove moderno ponašanje, a 1998. je bio avangarda kao nogometaš. Tu beskrupuloznost, nemilosrdnost, vitešku angažiranost nametao je svima. Vezan sam sa Štimcem, obožavam duhovitog Stanića, k Soldi često dolazim, Ladić i Kovač moja su djeca, Prosinečki mi i danas govori ‘šefe ovo, šefe ono’. Puno posebnih emocija imam prema njima - priča Blažević.
Sretan je što je ljubav obostrana, njima, kaže, duguje, što je 1998. od najmjerodavnijeg nogometnog auditorija svijeta odabran za prvog trenera svijeta. I zato ne čudi da se baš kod Solde ondašnja reprezentacija okuplja i čvrsto drži palčeve novoj generaciji. Ćiro kaže da ne navijaju.
Prvo svjetsko nogometno prvenstvo bez Ćire Blaževića
- Lako je navijati, vikati izdaleka. I ja i momci drhtat ćemo nad svakom utakmicom. Ne mogu pobjeći od odgovornosti da sam dio toga. Reprezentaciju sam vodio gotovo sedam godina i ne mogu biti bez odgovornosti što će s njima biti danas. Vjerujem da će napraviti čudesan rezultat jer imaju sve predispozicije - hvali ih Ćiro.
U Brazil, kaže, nije otišao jer je put dalek, a tamo nesnosna gužva. Liječnik mu je sugerirao da je zbog njegova zdravlja pametnije ostati kod kuće. Ovo je prvo svjetsko prvenstvo na koje Ćiro nije otišao.
Zato još više strepi nad momcima koji se u Brazilu tek trebaju dokazati. Gledajući ih kako igraju s domaćinima, glavom mu je prolazila utakmica s Njemačkom.
- Cijelu noć smo razrađivali taktiku, ali je nedostajao Katalinić. Pitam
gdje je, momci kažu da spava. U četiri ujutro uđemo svi u njegovu sobu, ja
vičem ‘diži se’, a Katalinić kaže: ‘Ćaća, oćemo li to na ribe?’ Uopće nije
znao gdje je. I strategija i psihološko stanje igrača važno je, ali kad se
sretnu dva jednako jaka protivnika kao onda Hrvatska i Njemačka, prevagnut
će ono psihološko - priča Ćiro.
Igrači su znali da za Hrvatsku na terenu moraju poginuti
Sjeća se kako se ujutro, prije nego što se igrala utakmica, u svlačionici gledao u ogledalu. Boja kože, dodaje, govorila je da je smrtno bolestan. Gledao se, a šef osiguranja mu donosi telefon i viče “Šefe, poglavar”.
- Ja kažem ‘Predsjedniče, stojim mirno, izvolite’, a Tuđman ‘Morate
pobijediti’. “Sve ćemo učiniti, predsjedniče’, kažem ja i opet se
pogledam. A u ogledalu vidim boju pokojnog oca. Umro je od ciroze jetre i
tu boju sam zapamtio. Tad sam je vidio na sebi. Pomislio sam ‘gotov si’,
jer u ogledalu vidim mrtvaca - prisjeća se.
Tog jutra spustio se među igrače i trebao im je ponoviti taktiku. Ali Ćiro
nikako da počne. U reprezentaciji, prisjeća se, grobna tišina. Ivanković
mu viče ‘Počnite’, a Ćiro i dalje šuti.
- I onda vidim da i oni dobivaju boju moje kože i shvatim da je to najveći
naboj koji može postojati. Ni jednu riječ o teoriji, taktici im nisam
rekao. Znali su da trebaju poginuti za Hrvatsku i bilo je 3-0, a da nismo
ni trepnuli. Motivacije je bila iznimno snažna - kaže.
Francuski policajac došao je u Zagreb i Ćiri darovao sat
Očekuje da tijekom Svjetskog prvenstva u Brazilu cijela Hrvatska bude u
simbolima “kockica” . To, tvrdi, daje novu, svježu energiju
reprezentativcima.
- U Francuskoj sam nosio kapu žandara koji je pao u komu. Donio mi ju je
njegov kolega policajac. Gledao je naše treninge i počeo si utvarati da
imam nadnaravne moći. Zamolio me da uzmem kapu i nosim je na svakoj
utakmici. Ta kapa doživjela je publicitet, a ja je još čuvam - kaže Ćiro.
Kad je francuski policajac ozdravio, došao je iz Pariza u Zagreb zahvaliti
mu. Donio mu je, kaže Ćiro, sat vrijedan 50.000 švicarskih franaka.
- Vjerojatno je za njega uzeo kredit. Dojmila me se ta njegova gesta -
dodaje.
Pamti i onaj nezapamćen doček u Zagrebu, ali ne može si, kaže, oprostiti
što tad nisu postali prvaci svijeta.
- Umrijet ću kao nesretan starac, da sam onda imao ovu pamet, bio bih
prvak svijeta. Volio bih da Niko to ostvari. On i njegovi momci su
privilegirani, svojom igrom ovaj napaćeni narod mogli bi razveseliti. To
je privilegij, ali i odgovornost koja svakog igrača mobilizira, motivira -
kaže.
Radu i disciplini, priznaje, od malih ga je nogu naučio život. Kad bi svi
koji mu danas zavide morali proći njegov put, odustali bi i ni jedan mu,
tvrdi Ćiro, ne bi zavidio. Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u
Švicarsku, istodobno bio igrač, trener i radio u ateljeu za dekoraciju. No
zaradom se nije mogao pokriti. Stanarina je, prisjeća se, bila 500
franaka, a njemu bi ostajalo 400.
- Moja supruga Zdenka, kao profesorica matematike i fizike, četiri sata na
dan prodavala je salatu da bismo preživjeli. U Švicarskoj ne postoji
‘posudit ću’, samo ‘imaš ili nemaš’. Okrutno djetinjstvo i kasnije
egzistencijalne poteškoće obilježili su me za cijeli život - priznaje.
Nevolje su doista počele s prvim danima života. Sestra ga je, vozeći ga u
kolicima, slučajno gurnula ispod užarene pećnice, gdje se pekla pita, pa i
danas ima izgoren nos. Nadimak Ćiro dobio je po lutku iz predstave nekog
trbuhozborca. Kako je imalo pogrdno značenje, ogorčena baka nagovorila ga
je da svakom tko ga tako nazove, kaže ‘Ćiro ti glavu odsjeko i na štapu ti
je nosao’. Kad bi Ćiro to profrfljao, nastao bi grohot i još više bi ga
tako zvali. Pamti ulazak Nijemaca u Travnik i sebe kao dijete koje je
maltretiralo časnike.
Neimaština ga je odredila, rano je shvatio da je važno biti moćan
- Došao bih jednom i upitao koliko je sati. On izvadi džepni sat i
odgovori, a ja isto pitam drugoga. Nisu se ljutili.
Sjeća se i da je, kad su partizani ušli u Travnik, hodao preko mrtvaca
kako bi došao do crkve i ministrirao. Gledao je majku kako umire od tuge
jer su joj dva sina poginula. Pamti i svojih 16 godina kad je postao
juniorski prvak Jugoslavije u skijanju. Odrastanje ispunjeno kalvarijama
imalo je i duhovitih trenutaka. Uživao je voziti bicikl bez ruku, ocu
ukrasti motor kad bi ovaj zaspao.
- Susjedi su me vidjeli i tužili, a otac im nije vjerovao. Pitao me je li
istina, a ja kažem ‘Kakav motor? Gdje ću ja to voziti?’.
Kad je došao u Švicarsku, već je naučio da se bez izuzetnog rada ništa ne
može napraviti. Neimaština ga je odredila, pa je rano shvatio koliko je
važno imati moć. A ne možeš je imati, priča, ako nemaš novac.
- U Švicarsku nisam došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije
postao sam švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti
švicarskog nogometa. Uzeo sam klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi i
dizao ga svake godine do prve lige. Svratio sam na sebe pozornost, počeli
su pisati da sam najbolji trener na svijetu. I tu sam se zeznuo.
Povjerovao sam da jesam najbolji i rekao sam sebi ‘Što ja tu radim?
Najbolji igrači na svijetu ovi su s našeg podneblja’. Vratio sam se u
Hrvatsku - priča.
Kad sam zaradio neki novac, mešetario sam i sve izgubio
Bezuvjetnu potporu uvijek je imao u supruzi, s kojom ima dvije kćeri,
Barbaru i Katarinu te sina Miroslava. O sebi kao ocu kaže da je bio strog
ali najbolji.
- Ako nisi strog, odoše djeca u stranputicu. Kad je Barbara imala četiri
godine, poželjela je lutku. U džepu sam tad imao pet franaka. Lutka stoji
baš toliko, kao i pizza koju sam htio večerati. I umjesto večere kupio sam
joj bebu - govori trener koji nikad nije ni pomislio, a kamoli izrekao, “K
vragu i nogomet, što mi to treba?”.
- Ništa drugo ne znam raditi u životu. Što god sam probao, propalo je. Kad
sam zaradio neki novac, probao sam mešetariti na burzi i sve sam izgubio.
Nije slučajno da sam napravio to što jesam. Od Uefe sam dobio dva
priznanja - za prvog trenera svijeta i najveće skokove na ljestvici kad
sam Hrvatsku sa 100. doveo na 26., a potom i na treće mjesto - kaže
Blažević.
“Njegovi sinovi”, koji su 1998. briljirali, poštovali su ga i voljeli.
Određivao im je kad će jesti, spavati, trenirati. Sedam godina, priznaje,
vodio je svoje sportske vitezove bez konflikta.
Ćiri svi vole ugoditi, pa i jelima koje trener voli
Miroslav Blažević uspio je i tuzlansku Slobodu uvesti u prvu ligu. Stoga ne čudi da ga i tamo obožavaju. A Ćiro među svima najviše voli kuhara Radu Jankovića.
Kad ga netko posjeti, goste vodi samo k njemu. Otkriva da “njegovoga”
kuhara traže i u Ženevi, pa nerado jede kod nekog drugog. Ima svoje
prehrambene navike, voli pojesti povrće, preskočiti večeru, a slatkiše
izbjegava. Janković zna sve što voli, pa treneru svih trenera rado ugađa
ukusnim i nekaloričnim specijalitetima.