Takav se više, među hrvatski novinarima, neće naći. A vjerojatno ni roditi. Nisu to više ta vremena, ti ljudi, ta profesija. Nekoć je novinarstvo bilo blizu umjetnosti, danas je bliže industriji. Miro Lilić bio je najveći boem u našem cehu - skoro svaku, možda svaku drugu noć proveo bi u nekom restoranu, kod Drageca Vukušića, kod Pere Ustaše, u Tiffanyju Miće Carića, ali je ujutro bio oran za posao.
I takvih je profesionalaca, beskrajno odanih novinarstvu, malo - nikada neću zaboraviti prizor kada me, prije nekoliko godina, u bolnici, nakon tek dovršene operacije srca dočekao noseći u jednoj ruci pribor za pisanje a drugom pridržavajući medicinsku opremu koja je visila s njega... Nije propustio napisati ni jedan tekst, iako je operaciju, zbog nekih komplikacija, jedva preživio. Zadnja dva mjeseca pred smrt bili su jedina pauza od novinarstva koju je uzeo u životu.
Nije pisao i mogu samo zamisliti koliko je patio zbog toga. Nije mirisalo na dobro, pa ipak, nitko nije vjerovao da će otići - Mirek Lilić uvijek je izgledao jači od smrti i činilo se da ćemo još mnoge jeseni provesti u šali i veselju, na lijepoj terasi na Šalati, kod Pere Ustaše, kojemu je baš on dao taj nadimak kako bi humorom razbio turobnu atmosferu ranih sedamdesetih i olakšao stigmu koja se širila oko starog dobrog haesesovca kod kojega su navraćali preko noći žigosani proljećari, Savka, Miko, Šibl, Haramija...
U društva je bježao od straha, od tuge, od depresije, liječio se drugim ljudima, druženjima, veseljima. U neobjavljenim lekcijama iz škole života Mire Lilića našao sam ova pravila: Živite život! Družite se! Izbjegavajte samoću. Smijeh je lijek! Pobijedite bolest – šetnjom! Podijeljena radost dvostruko je veća - Podijeljena bol dvostruko je manja; Prijatelj je bogatstvo; Ljubite, živite, ali i praštajte! Odagnajte crne misli druženjem!
Život je, govorio je, jedina predstava koja nema reprizu. Autobiografiju je započeo izračunom vagona vina koje je tijekom života popio, stotinama tisuća popušenih cigareta, tisućama noći provedenih u veselju. On je znao što znači carpe diem; proživi dan. Kao novinar, bio je neviđeno originalan i inovativan; znao je - možda bolje od ikoga - što voli široka publika.
Kad je, u socijalizmu, ispred sebe, u glavnom dnevniku stavio veliku mrkvu - koja je tih dana poskupjela za nekoliko puta - izazvao je medijsko-politički skandal ali i oduševljenje gledateljstva; danas bi, da vodi dnevnik, pred sebe sigurno stavio cijeli grincajg. Svakom se jačem novinaru može dogoditi da mu na vrhuncu karijere umre drug Tito, pa da bude određen pročitati tu vijest - to je sudbina, viša sila - ali isturiti mrkvu naciji pod nos, u krutom socijalističkom dnevniku, to može samo genij medija.
Zadnjih petnaestak godina čuli smo se telefonom barem tri puta tjedno; bio bi jako uzrujan kad god bi voditelji dnevnika propustili neku foru koja se njemu činila originalnom, i mislim da je svaki put imao pravo. Tamo neka bizarnost, čak i s udaljenih meridijana i paralela, njemu bi uvijek bila atraktivnija od saborskih monotonija. Razarao je protokolarne forme gdje god je mogao, zamjenjujući ih životnim stvarima. Nije bez vraga u anketi novinara Hrvatske televizije izabran za najboljeg urednika TVZ/HRT svih vremena.
"Jednom smo" prisjetio se "u Zagrebu snimali izložbu ptica pjevica. Na našu nevolju, toj je izložbi prisustvovao i Pero Car, koji je kasnije – kraće vrijeme, od 10. svibnja do 20. studenog 1985. - postao predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske. Naša je načelna odluka bila da snimamo događaj, a ne protokolarne sitnice. No, odmah nakon Dnevnika imali smo i poziv iz Kabineta Pere Cara. Javio se neki gnjavator:
- Drug Car nije snimljen na otvaranju izložbe ptica pjevica.
- Molim Vas, a što je tu događaj, pitao sam čovjeka iz Kabineta.
- Izložba ptica pjevica.
- Pa otkad je Pero Car ptica pjevica? Prema tome, nismo snimili Peru Cara - jer on nije ptica pjevica.
Na tome je sve i završilo. Nije bilo poziva, zahtjeva da me se kazni, sankcija..."
Lilić je bio odličan poznavatelj društva i sjajan znalac svega što obične gledatelje muči, tišti, veseli i ushićuje. Bio je izuzetno širok- kao urednik potpisivao je velike hrvatske dramske projekte, i tamo gdje bi se netko dugo mučio, ili priklanjao krutim administrativnim pravilima, radio bez straha - ležerno bi dobrim scenarijima dodao snimanje još pokoje epizode, znajući da će sredstva biti razumno utrošena. Bio je prijatelj Borisu Dvorniku, Smoji, Šerbedžiji, Kruni Šipeku, maestru Siniši Leopoldu, Zoranu Škugoru, Severini - cijeloj galaksiji zvijezda.
"Gdje su sad tvoje blistave šale, kojima se cijeli stol grohotom smijao?" kaže Hamlet nad Yorickovom lubanjom, opisujući prolaznost života. Lilić je bio veseljak.
"Jednom me taksista vozio na Televiziju" prisjetio se.
"U nekom trenutku, pita me:
-Gospon Lilić, vi ste tam' na telki neki šef?
-Jesam.
-Znate kaj? Ja i moja žena se stalno kladimo koliko puta će u jednoj emisiji mucati Zmazek, pa koliko puta će Anzulović. Oni strašno mucaju. A ne samo oni, bogami ima vas dosta, nastavlja kritički taksist.
-Znate što. Vi se sa ženom kladite da će i Zmazek i Anzulović večeras najviše mucati. Recite joj – evo, ženo, ja se kladim da će večeras oni mucati više nego bilo kada.
-Jeste sigurni?
-Garantiram, rekoh.
Ja sam te večeri vodio Dnevnik, Zmazek vanjsku politiku, Zula sport. Ja sjedim u sredini. Smislio sam kako da taksista sjebe ženu i dobije okladu.
Počinje Dnevnik.
Teku minute a ja sam pred sebe stavio gomilu klamerica, spajalica. Dolazi na red vanjska politika.
Uzimam gomilu klamerica, spajalica.
Zmazek počinje čitati tekst i onda počinje šou.
Svakih deset sekundi prema njemu bacam nekoliko klamerica.
Lupnu od stol a Zmazek se strese. I naravno, muca. I tako desetak puta, Zvonko muca i muca – jednom riječju, katastrofa! Znoji se i crveni u licu, prijeti prstom, ali za sada mi ne može ništa. Najavljujem ja sport i dolazi red na Anzulovića.
Radim to isto. Bacam klamerice, i naravno, opet katastrofa!
Mucanje postaje sve gore…
Radio sam to ne razmišljajući uopće da je to moj Dnevnik, da sam ja urednik Informativnog programa. Nije mi palo na pamet da će narod reći „pu, majku vam jebem vašu, i vas i Dnevnik i tebe Liliću, i Zmazeka i Televiziju Zagreb, budale, kakav nam to Dnevnik dajete idioti…“
To me uopće nije zanimalo. Ja sam htio samo održati riječ a i bio mi je to sve skupa dobar štos.
Ali, želja da se održi riječ bila je jača od svega. No ja sam u istom Dnevniku morao najaviti zadnji prilog nakon prognoze vremena. Podižem glavu prema kameri, spreman da pročitam najavu, kad ono – stoji Anzulović kraj kamere, i imam što vidjeti!
Okrećem glavu prema Anzuloviću, kad – imam što vidjeti!
Anzulović se skinuo, pleše gol golcat, s golemim trbuhom! Ja zaustim reći najavu, ali me uhvati smijeh. Skidam pogled sa Zule, gledam u stol, ali ponovo automatski gledam u kameru, a Zula maše i krevelji se. Ja prasnem u smijeh i ode prilog bez najave.
Prilog je krenuo bez nje.
Dnevnik je jedva završio a Puharić (generalni direktor TVZ) odmah zove.
-Pa jesti ti noooormalan!?? Što je ovo Dnevniku? TI se smiješ, ovi mucaju, vi ste svi ludi!
-Branko, oprosti, Zula se skinuo…
-Kako skinuo?
-Ja sam mu bacao klamerice a on meni se skinuo gol u studiju..
Takve smo psine, zapravo, stalno radili."
Ako to nije homo ludens, onda ta definicija nema smisla.
Iza fasade veseljaka - kojega je cijela Jugoslavija osamdesetih i devedesetih znala po ritualnom rezanju kravata (sebi i svim gostima) u lokalu kod Drageca, stajao je, međutim ozbiljan i moralan čovjek, koji je jako pazio na to da ne povrijedi ljude. Moć korumpira, apsolutna moć apsolutno korumpira, nema nevinog kraljevanja, kako bi rekao Saint Just, ali Lilić je strahovito pazio da ne ogriješi dušu ni o koga.
I kao takav je bio voljen i priznat. Napuštao bi poziciju onda kada bi ona od njega zahtijevala žrtvovanje drugih. Do kraja života ostao je vjeran svojoj političkoj poziciji, koja je uvijek uključivala humanizam, progres, jednakost ljudi, socijalnu i nacionalnu. Kad je trenutak to zahtijevao osmislio je, s Marijom Nemčić, program Za slobodu (to je smatrao profesionalnim vrhuncem) ali srce mu je uvijek bilo na lijevoj strani. Vodio je Croatia records, sudjelovao u pokretanju Nove TV.
Kad je riječ o odnosu prema ljudima, govorio je: "dajte im dok su živi"; kad netko umre, kad ode, kasno je žaliti jer smo pogriješili ovo ili ono, ili jer nismo učinili dovoljno - sad, sad im dajte. To je i sam radio. Svakoga Božića - to mu je bio neizostavan ritual - svim svojim prijateljima i suradnicima slao je darove, bio je naš Djed Mraz, i to je radio s veseljem, od srca, dobri čovjek Miro Lilić, čovjek čiji život nitko, sve kad bi i htio, ne bi mogao reprizirati jer je bio jedan i jedini.