Glazbenica Mirela Priselac Remi (41) poznata je po tome da otvoreno govori sve ono što misli. Gledali smo je u još jednoj sezoni showa “Zvijezde pjevaju”, gdje je ocjenjivala vokalne sposobnosti kandidata, a znao ju je “kupiti” i njihov šarm.
POGLEDAJTE VIDEO:
U studenom je sudjelovala na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji u Zagrebu, gdje se nije složila s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek (50). Smatrala je da su mjere Vlade za pomoć glazbenicima u pandemiji potpuno promašene. Tim povodom popričali smo s pjevačicom grupe Elemental i doznali njezino mišljenje o virusu koji je obilježio 2020. godinu, situaciji u glazbi, životu na relaciji Zagreb-Beograd, ali i o njezinoj velikoj ljubavi - poeziji.
Epidemiološke mjere sve su rigoroznije. Mislite li da su ljudi svjesni toga da nekome mogu ugroziti život nedoličnim ponašanjem tijekom pandemije?
Ima nas raznih. Neki vjeruju znanosti, neki vjeruju u vibracije, neki uopće ne vjeruju... Imamo jedan društveni, kolektivni dogovor da nosimo maske tijekom pandemije, jer se smatra da će to spriječiti širenje zaraze. Mislim da bismo ga trebali poštovati, ako smo se već tako dogovorili, na osnovu znanstvenih dokaza o širenju virusa. No nasilno nametanje pravila pod svaku cijenu nikada nije dobro prošlo. Stvara se otpor tamo gdje ga ne bi trebalo biti. Postoje druge teme u kojima bismo trebali pokazati otpor – otpor prema korupciji, otpor prema malverzacijama, otpor prema nepotizmu, otpor prema želji da se manipulira ženskim tijelom... A recimo, tu kao društvo ne pokazujemo otpor. Ne vidim da se prosvjeduje na ulicama zbog visokih poreza, malih plaća i korumpiranih političkih elita. Taj dio selektivnog otpora mi je teško shvatljiv, a ne to što nekoga smeta maska jer mu se ispod nje znoji brk.
Kakvo je vaše mišljenje o cijeloj ovoj situaciji oko korone? Kako očuvati mentalno zdravlje u ovim trenucima?
Pandemija je pomogla da se neke stvari iskristaliziraju – na primjer, da posložimo osobne liste prioriteta. I da utvrdimo koliko smo zaista solidarni, kao pojedinci i kao društvo. Da izmjerimo koliko se može vjerovati sustavu, stručnjacima ili znanosti. Da se pokaže što je važnije – profit, ekonomija ili ljudski životi? I da utvrdimo koliko politika manipulira informacijama, pa čak i brojem oboljelih ili mrtvih, ovisno o tome koliko je udaljen datum parlamentarnih izbora. Svašta je tijekom pandemije izašlo na sunce. Šteta što je uvijek potreban ogroman tektonski pomak da bismo se trgnuli i stvari stavili u perspektivu. Ne znam hoćemo li išta naučiti iz ovoga, ”jednom kad sve ovo prođe”? Hoćemo li biti bolji ljudi? Način na koji ja čuvam svoje mentalno zdravlje u ovom svemu jest da se okrećem onome gdje sam najviše svoja – stvaranju.
Viđate li roditelje, prijatelje? Što vam najteže pada?
Roditelje viđam rjeđe nego prije pandemije i to je teško probaviti jer smo jako povezani. Viđamo se možda dva puta mjesečno, ali se čujemo telefonom pa nadoknađujemo izostanke. Što se tiče prijatelja, s njima sam se često viđala, većinom na otvorenom, a bend je čak imao i probe. No kako je sve više ljudi oko nas bivalo zaraženo, tako smo odlučili malo stati na loptu. To mi teško pada jer volim svoj posao i volim muziciranje s drugima.
Predsjednica ste zagrebačkog ogranka Hrvatske glazbene unije. Jesu li vam se kolege obraćale za pomoć s obzirom na to da nemaju nastupa? Kako bi to najčešće završilo?
HGU je jedna od rijetkih udruga koja je članovima priskočila u pomoć, u vrijeme prvog vala korone, i posegnula u Fond solidarnosti koji se godinama punio donacijama i djelomice iz članarina. Nota bene, ovdje ne govorimo o pomoći slobodnim umjetnicima, nego glazbenicima koji su članovi HGU-a, a muziciranje im je (bilo) primarni izvor prihoda bez kojeg su ostali. Čak je ovdje i Ministarstvo kulture napravilo dobar potez kad je dodijelilo financijske potpore krovnim umjetničkim udrugama, koje su onda (jer imaju logistiku i točne informacije) potporu distribuirale dalje, do onih kojima je najviše trebala. Tu moram istaknuti i naše prijateljske udruge, HUZIP i HDS koje su također članovima uskočile kad je bilo potrebno - a u Zagrebu i potresno.
U studenom ste sudjelovali na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji u Zagrebu. Tada ste s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek raspravljali o aktualnim temama. Rekli ste da su mjere za pomoć glazbenicima promašene. Što bi se trebalo napraviti po vama već sutra, a što je trebalo još jučer?
Pitala sam ono o čemu svi šapuću, a malo tko će reći naglas - zašto umjetnicima od lipnja nadalje nije omogućeno apliciranje za financijske potpore. Projekti koje je Ministarstvo kulture ponudilo ne mogu pomoći da premostimo period u kojem ne možemo raditi i u kojem nam je posao pao za 100%. Treba pitati resornog ministra što je do sada napravio za svoj resor i ljude koji ga čine. Postavljati pitanja osobama koje su na odgovornim pozicijama je nužnost - koliko god se ta pitanja činila ‘škakljivima’. Prestanimo mistificirati posao političara. Ministrica se mora založiti kod premijera Plenkovića za svoj resor i osigurati financijske potpore, na koje pravo imaju svi drugi sektori rada koji su pogođeni pandemijom.
Znate li nekog tko uopće više nema prihoda zbog cijele ove situacije? Od čega sad živi?
Mnogo ljudi kojima je izvedbena umjetnost jedini izvor prihoda moralo je potražiti drugi posao ili se nekako drugačije snaći. Izvedbena umjetnost (muzika, kazalište, ples), a koja nema državnu ili gradsku potporu nego se oslanja na vlastitu organizaciju događanja po filozofiji ”koliko ulaznica prodaš, toliko zaradiš”, bilježi pad od 100%. Čak i tijekom ljeta kada su brojke bile pitomije nego danas, nastupa je bilo malo – neusporedivo manje nego lani. U jesen, neki su se organizatori usudili organizirati koncerte, no covid redari ”zalijepili” su im kazne od 30.000 kuna, zbog ”nepoštivanja mjera”. Pa tko bi normalan nakon toga svega uopće poželio organizirati događanja? Da ne spominjemo da i publika ima zadršku što se tiče povratka ispred pozornica: naš posao jest da povezujemo ljude, da ih opustimo, da pjevaju s nama i uživaju. Teško je to ostvariti s distance.
Što je s Elementalom? Koliko ste nastupa imali ove godine i/ili koliko ih je otkazano zbog pandemije?
Posljednji put smo zajedno muzicirali u ožujku, kada smo nastupili u emisiji ‘Tri boje zvuka’ na RTS-u u Beogradu. Bilo je nekih indicija da će se svirke održati tijekom ljeta, no s obzirom na to da smo regionalni bend, bilo je financijski neodrživo platiti PCR test za sedam muzičara samo kako bismo prešli granicu i otišli svirati u Sloveniju, Srbiju ili Makedoniju. Na jesen zakazani su nam bili nastupi, međutim, nakon kazni od 30.000 kuna koje su kolege i organizatori dobili od covid-redara, sve je otkazano.
Možete li stvarati (pisati pjesme, poeziju) dok je ovakva situacija ili vas to zapravo dodatno motivira?
Mogu i stvaram. Ima trenutaka kada sam demotivirana jer bez prezentiranja onoga što stvoriš i bez publike, tvoje je djelo samo slovo na papiru. Za sada nam je dovoljno komunicirati s publikom i digitalno, no ne znam koliko će dugo to biti interesantno. Ništa ne može zamijeniti blizinu druge osobe kojoj prenosiš svoje pjesme i stihove. U krajnjem slučaju, zato uvijek preferiram klubove umjesto velikih dvorana – odnos s publikom je u klubovima neposredan i blizak.
Bojite li se za svoju egzistenciju?
Ne. Citirat ću Balade Petrice Kerempuha: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”. Preživjet ćemo. Kad je udario zagrebački potres, napisala sam pjesmu ”Pismo” koju sam isti dan uglazbila na gitari i stavila na svoju Facebook stranicu ”Remi na internetima”, a koja govori upravo o tome kako ”nismo sami”, kako imamo jedni druge i kako ćemo preživjeti sve. Mi ljudi često nemamo pojma koliko smo snažni i izdržljivi i podcjenjujemo se. Puštamo strahovima da cvatu i paraliziraju nas. O tome pjevam u pjesmi ”Nešto glasno” na našem novom albumu ILICA. Strofu počinjem sa stihom ”kad se bojiš – ne postojiš”.
Pišete poeziju i dosad ste je objavljivali samo na Facebooku, a od ovog ljeta stihovi se nalaze i u zbirci pjesama ‘Masarykova’. Kako to da ste se odlučili ukoričiti vaše misli?
Prvotni impuls došao je od čitatelja koji su s veseljem pratili moje objave na Facebook stranici ‘Remi na internetima’. S obzirom da su me stalno ispitivali ‘Remi, kad će zbirka’, odlučila sam da im je ponudim. ‘Masarykova’ je moja prva zbirka poezije, objavljena je u lipnju ove godine, u nakladi VBZ-a, pod uredničkom palicom Marka Pogačara.
Istaknuli ste da obožavate čitati. Kako birate koju ćete knjigu iduću listati? Ide li to po preporukama prijatelja ili škicate na nekim provjerenim platformama?
Najviše volim zaglaviti u knjižnici. Mogla bih satima prelaziti očima i prstima preko hrbata knjiga, birajući što ću iduće čitati. Trenutno se družim s ”The city of girls”, Elizabeth Gilbert, ali moram priznati da je neću preporučiti dalje – stil pisanja je čista desetka, ali radnja me ne vodi nikamo. Ono što ću svesrdno preporučiti jest Senka Marić ”Kintsugi tijela” i Ivan Tokin ”Molekuli”. Neke knjige mi preporuče prijatelji, a neke dobijem na poklon – često to budu naslovi koji su trenutni hitovi! Kad biram sama, biram u antikvarijatu, i to najčešće neka provjerena imena koja volim. Sa Slavenkom Drakulić i Dubravkom Ugrešić čovjek ne može pogriješiti.
Sudjelovali ste u glazbenom showu “Zvijezde pjevaju”, što vam se posebno sviđa oko te emisije?
Najviše sam uživala u emisijama koje su išle ”uživo”, jer se adrenalin kod svih nas mogao opipati! Kad emisija takvog kalibra ide uživo, možeš promatrati koliko je truda i rada uloženo u njezino planiranje, ali i izvedbu. Barbara Kolar i Duško Ćurlić koji klikaju kao dobro nauljeni švicarski mehanizam, mentori koji pogledima bodre svoje kandidate, kandidati kojima klecaju koljena i drhti glas, bend i prateći vokali koji savršeno točno prate svaki muzički broj... A pritom, iza svog tog dojma, ogroman je sustav snimatelja, tonaca, čistača, rasvjetljivača, koji neprimjetno čine da sve klizi kao podmazano. Mravinjak. Bilo je lijepo, i ja sam odlučila stati kad je bilo najbolje.
Imate li osjećaj da ste nekad prestrogi, s obzirom da gledatelji odmah reagiraju nakon nastupa da ste 'hard to please'.
Na fakultetu sam odabrala profesorski smjer pa su me naučili kako da učenju i edukaciji pristupim pedagoški i metodično. Moj ideal je ”strogo, ali pošteno”. Tražim puno od kandidata, baš kao što bi publika tražila puno od profesionalnih muzičara. Za mene, uloga žirija jest da ponudi savjet i oblikuje kandidata amatera, kako bi se on ili ona što više približili razini umješnosti jednog profesionalca.
Vidjela sam da ste na Facebook profilu objavili da ste imali problema s hejterima, koju vas ni ne poznaju, a pisali su gnjusne komentare u inbox. Kako se riješiti takvih?
Čim sam o tome progovorila u javnosti, prijeteće poruke su prestale stizati u inbox. Čini mi se da to nisu bili hejteri nego kukavice koje se skrivaju iza izmišljenih imena. Bilo je i nekih neonacističkih simpatizera iz marginalnih političkih inicijativa, no ne bojim se – zato postoje prijave policiji. Govor mržnje neću nikada tolerirati!
Kakvi ste kad se zaljubite? Što je za vas ljubav?
Ljubav je kad mi odeš po čašu vode a baš ti se ne da.
Kakvi ste kad se zaljubite? Što je za vas ljubav?
Ljubav je kad mi odeš po čašu vode, a baš ti se ne da.
POGLEDAJTE 24 PITANJA S REMI: