Zvijezdi kazališta Komedija siječanj nije mjesec u kojemu će se poput mnogih odmarati od tulumarenja, blagdana, ludih šopinga. Iza Mile Elegović (49) netom je odigrana premijera 'Najstariji zanat', nove obveze pušu joj za vrat, a godinu iza nas ispratila je u pidžami, u okićenom domu, s toplim kakaom i pregršt filmova.
Kako ste ušli u novu godinu? Zadovoljna prethodnom ili s nadom da će 2020. biti bolja?
Imala sam prekrasnu staru godinu. Prijateljice su me odvele u KIC na popodnevni doček. To je bilo toliko ludo... vidjela sam neke ljude iz 80-ih i 90-ih, gradsku ekipu koja se suludo rasplesala na gradsku urbanu glazbu. Plesala sam i ja. Taj dnevno-popodnevni doček mi je nešto najbolje na svijetu. Od 17 do 21 sat svi su bili tamo, uživancija.
U 21 sat ste otišli?
Malo prije sam se pozdravila, poljubila sa svima i otišla kući. Ali prije toga sam s drugom prijateljicom bila u zoološkom vrtu. Tamo smo popile šampanjac kod majmuna. Nije bila taj dan raspoložena i rekle smo: ‘Hajmo nešto izmisliti i razveseliti se’. Inače, ako ne radim na Novu godinu, ne volim je slaviti. Ovo me je jako nahranilo. Između sam ubacila i Cobru i peseka.
Kakva vam je bila 2019.?
Teška. Obilježena završecima raznih odnosa, poslova, uglavnom, faze završavanja. Dođu faze započinjanja pa i faze završavanja. Mnogi ljudi su otišli iz mog života, a na kraju godine rekla sam: ‘Ma neka se sve završava, što god bilo da bilo’. U novu godinu ušla sam bez očekivanja jer sam počistila sve što je trebalo počistiti. Nastalo je zatišje koje mi je trebalo.
U kojem ste radili predstavu “Najstariji zanat”.
Prva izvedba bila je 19. prosinca, kao pretpremijera. Za biranu publiku. Jako me iscrpila ta predstava, jedna od najnapornijih uloga koje sam imala u karijeri. Komad je to o ljudskim emocijama, patnji, očekivanjima koja se ne ostvare, bijedi, ljubavi, tijelima... svemu što bismo željeli biti, a nismo. Najmanje je to komad o seksualnosti. Seksualnost je u predstavi samo kulisa. To upražnjavanje seksa koji se prodaje je paravan za teške ljudske sudbine ovih žena. Prožete su komičnim elementima, ali je sve jako emotivno.
Predstava se najavljivala riječima: Ljudskost, razumijevanje, poštovanje, sve to živi u tim likovima, upozoravajući nas kako su i te kvalitete, baš kao i naše stare dame – pred izumiranjem.
Jer u tom obavljanju, hajmo reći ,nečasne profesije imaju čast i ljudskost. Ta nečasna profesija osuđena je od društva, nije društveno prihvaćena kategorija, iako je puno poštenija od preljuba. Iskrenija je, čišća... Prostitucija je biznis koji je dogovoren, ja ti dam nešto, a ti za to platiš. Preljubi kriju puno više laži. I jezično je lijepo napravljena jer o seksu ne progovaramo ni na koji način. Ne postoji riječ seks, prostitucija. Ni jednom se to ne izgovori. Nema ni jedne vulgarnosti, psovke. I spisateljica Paula Vogel, jedna od najvažnijih američkih suvremenih dramatičara, i Ivan Mokrović koji je to preveo, i način na koji mi to igramo, sve je napravljeno tako kao da smo najveće dame na svijetu.
Zvuči li vam zastrašujuće da ljudskost, razumijevanje, poštovanje izumiru?
Ovih dana Facebook vrišti ubojstvima u Splitu. Uzimanje pravde u svoje ruke ljudi smatraju društveno prihvaćenom kvalitetom. Mislim da je to opasno jer pokazuje da se svijest mijenja. Zadnje tri, četiri godine osjećam stravičnu promjenu u ljudskom ponašanju uzrokovanu tehnologijom i silnom slobodom koja je zapravo izobličena. Onom koja ubija autoritet, red, rad i disciplinu. I sve vrednote. Zato što ljudi nešto ne moraju činiti. Rijetki su pripadnici ljudskog roda koji će napraviti i ono što ne moraju jer je to za njihovo više dobro. Ako znam da je nešto za moje više dobro, mislim da sam obvezna i odgovorna to i napraviti. Ako ne moraju, 99 posto ljudi će naručiti pivo, otići u šoping centar i buljiti u mobitel.
Predstava progovara o dubokoj osamljenosti, o starosti, o egzistencijalnom strahu. Kad ste čitali tekst, je li vas stegnulo oko srca?
Kako tekst ima komičnih elemenata, prvo čitanje donijelo je te zgodne, humorne točke. Tek kad smo dignule predstavu na noge i zakoračile u mračni dio emocija, onda nas je duboko proželo. I tad, u zadnjoj četvrtini rada na predstavi, kad je sve bilo posloženo i kad smo se dale u to, predstava me je ubila. A ja sam od njih pet najjednostavnija, najemotivnija, najponiznija, noćna dama zlatnog srca. Najmanja sam u važnosti među njima, sve su značajnije, pametnije, uspješnije, racionalnije... Ja sam njihova mala mrvica. Ima strašno puno boli u komadu, kad igram, kao da osjećam more te ljudske patnje, usamljenosti, straha. Priča je to o starosti, ljudima treće dobi koji su potpuno zanemareni kao društvena skupina. Njih treba zaštititi, mislim da se treba pokrenuti inicijativa za starije ljude. Jer svi znamo da su vrijedno radili cijeli život, imali su dostojanstvo, a sad su nebitni. Ta nebitnost je tužna.
Manje-više svi su danas u egzistencijalnom strahu, malo tko ima vremena za društveni život. Kako se snalazite u takvom okruženju?
Naš posao je zadnji posao koji se smije buniti. Showbizz ima slobodu i u vremenu i u načinu. Naš posao omogućava puno veći kontakt sa zabavom, druženjem nego ljudima koji žive drukčije. Zadovoljna sam jer još živim spontanije. Nikad ne znam gdje će mi dan završiti.
Grizete li još na svaku ulogu?
Da, grizem. Gluma mi je čista strast. Što sam starija, to sam preciznija, odgovornija, posvećenija. To je dar koji se dobiva s godinama. Sa svakom ulogom imam više poštovanja prema svom zanatu, sve ga više volim. Nisam to izgubila.
Zato i imate takvu karijeru, ime koje traje.
Imam sretnu karijeru, bez obzira na to što se mnogi neće s time složiti. Baš suprotno, reći će da sam odavno iskorištena. To često čujem. Ali više ne pristajem na dvoličnost. Ako se nekome ne sviđa što radim, neka mi kaže. To mi je ok. Ali nije mi ok da meni govori jedno, a naokolo drugo. Mislim da sam svašta odigrala i da je kod mene to blagoslovljeno.
Imate li i danas neke rituale uoči ili nakon premijere?
Imam svoje dvije, tri tajne stvari koje se ne mijenjaju uoči premijere. Nakon nje se volim nagraditi i mislim da je jako važno da ljudi sebi priznaju da su nešto dobro napravili i nagrade se za to. Da si daju makar najmanju sitnicu. Treba se nagraditi. Prije sam se nagrađivala haljinama, danas si svašta odredim. I to lijepo.
Imate li strahova?
Najveći strah mi je da ću postati loša osoba. Drugi, što živim u ružnom svijetu od kojeg se trebam braniti. Bojim se da ću izgubiti snagu, prestati reagirati na svijet oko sebe. Pod kišom smo događaja, mijenjanja morala, a kad si dovoljno dugo pod tim, uvuče se u tebe. Ne kaže se uzalud ‘s kime si takav si’. Bit će jako veliki izazov generaciji koja dolazi ne izgubiti pojam o dobru i zlu. Mi smo na granici. Hodamo po rubu. Moja generacija nije dovoljno jako, čvrsto i globalno odgovorila da se trebaju čuvati vrednote. To nam je zapravo poraz. Osamljenost dugo nosim sa sobom, znam što je to, ali uvijek postoji ta točka u osamljenosti, bolu gdje možeš odlučiti. Mi biramo. Duhovnost je jedina sila za koju se držim, vjera, to je ono što me u svemu spašava da mogu još uvijek izabrati. Kad nemaš sidro za koje se držiš, normalno je da padneš. Sve što nam dolazi, miče nas od sidra, obitelji, radi protiv obitelji. Stalno neka sloboda koja se izobličila.
Biti sam sa sobom - vama znači slobodu ili samoću?
Kako kad. Ima dana kad mi samoća paše, ima i onih kad mi je grozna, kad me toliko štipa za srce da bude jako teško. Ali svaki put ja odlučujem da se neću identificirati s negativnim osjećajima.
Je li netko poseban sjedio u prvom redu, poslao vam cvijeće na pozornicu?
Javno mi to uvijek napravi Cobra koji je konstantan muškarac u mom životu. Ono tajno neću reći.
Postoji li netko za koga bi htjeli da ti kaže, otpjeva “Volio bih da si tu, da je sve ko nekada”?
Ne jer zvuči kao podgrijana juha, a to nije dobro. Više bih da mi netko otpjeva novu pjesmu, da dođe netko koga još nisam upoznala. Vraćanje u prošlost mi se ne sviđa.
Kad vam je Mladen Burnać donio pjesmu “Više nismo zajedno”, je li točno da ste rekli “Ti si jedini koji me nije prevario”?
Ne tim riječima. Rekla sam da je jedini muškarac koji mi je napisao pjesmu. Onaj koji je rekao: ‘Napisat ću ti pjesmu’, a to je i napravio. Mnogi su rekli da će mi napisati pjesmu pa nisu. Mladen je održao obećanje i napisao mi je doista prekrasnu pjesmu. Ima jako puno klikova i sretna sam kad je mogu otpjevati.
Što je s glazbom u vašem životu?
Opet radim s Dusom, a pjesma Ćilibar je gotova i trebala bi izaći ovih dana. Jako volim putovati po arapskim zemljama i kad sam se lani vratila iz Istanbula, moj glazbeni izričaj krenuo je orijentalnim stilom. Tamo sam sretala ljude koji imaju oči boje ćilibara. Smeđe zlatne. Volim kako tamo ljudi gledaju, drugačije, imaš dojam kao da ti gledaju u dušu, kao da sve znaju o tebi. Imaju otvoreni pogled, ne boje se pokazati jesi li im draga ili ne. Toliko je puno erotskog naboja kojeg sam osjetila u najrazličitijim očima..., to je najljepše što Orijent ima. I taj trenutak ostaje.Ćilibar je nastao dok sam se kretala po Kairu i govori o orijentalnim očima.
Kad se osvrnete unazad, na koje ste trenutke najponosniji?
Na to što imam svoje vrijednosti, što mogu i otići od njih, ali im se uvijek vratim. Imam uspone i padove ali svoju istinu, kakva god ona bila, živim. To mi je najdraže. Koliko god boljelo i bilo teško, ako je to moja istina, slomit ću se ali neću odustati od nje.
Koji su bili oni teški, zbog kojih ste plakala?
Imam ih svaki dan, kao i svi. Svatko ima svoje bolne trenutke. Ta vrećica boli koju nosim, koju dobijemo u nekim godinama, uvijek je ista. Sve naše rane ne mogu se iscijeliti u životu. Mi se samo naučimo na njih, prihvatimo ih i one idu s nama. Svaki dan. Gubici, odlasci... sad sam u životnoj fazi kad lakše prihvaćam da sve ima kraj. Da ništa nije trajno. Valjda to godine donesu.
Dopustite li si i danas suze ili ste naučila nositi se s tugama?
Naučila sam, ali to ne znači da više ne boli. Ako je taj dan usamljenost bolna, boljet će, što god radili. Ali sad znam da će doći trenutak kad će to proći. Počela sam puno više vrednovati vesele stvari jer u ovim godinama lako je osvijestiti da je sve prolazno.
Što nakon premijere?
Idem iz jednog projekta u drugi. U Komediju 22. veljače dolazi Mila show, konačno sam ga uspjela dovesti u Zagreb. Igrao se već u Kutini, Opatiji, Krapini, Stubičkim toplicama. Koncert je to s pričom u rimi, imam sedam plesačica, bend i goste. Priča je to o jednoj ženi koja u 1,10 sati putuje po sebi, otkriva sebe kroz songove, filmske, mjuzikla, moje... Nakon njega idem dalje. S Ivanom Leom Lemom počinjem raditi “Ožalošćenu porodicu”, dao mi je ulogu udovice Sarke, Jako se veselim tom Nušićevom komadu, tim više što je Sarku igrala velika jugoslovenska glumica Vera Čukić. Nakon toga, ulazim u “Ljepoticu i zvijer”, odnosno, rasprodana sam, totalka.
POGLEDAJTE EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA':