Lela Margitić (76) i Pero Kvrgić (91) završili su sa svečanom izvedbom u povodu 50. godišnjice izvođenja “Stilskih vježbi”. Kao jedan od darova studenti zagrebačke Akademije dramske umjetnosti izveli su svoju “verziju” legendarne predstave.
I uspjeli. Osmijeh Lele i Pere pokazao je da su zadovoljni onim što su vidjeli, a smijeh i dugotrajni pljesak publike dali su im za pravo. Nije im bilo lako izaći na scenu nakon takvih glumačkih veličina, no odradili su dio svojih “Stilskih vježbi” kao da su u poslu dulje od Margitić i Kvrgića.
- Velika je čast i odgovornost izaći na scenu nakon takvih glumaca i u predstavi koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda. Cijeli dan sam bio nervozan, nije mi bilo svejedno, no sve je nestalo nakon deset sekundi i prvog pljeska publike. Prema njihovoj reakciji na kraju mislim da smo dostojni nasljednici - kazao je Martin Kuhar (22).
Uz njega u predstavi još glume Maruška Aras (22), Ivana Gulin (28), Tena Belčić (22), Petra Tunjić (22), Ivan Pašalić (28) i Pavle Matuško (22). Na četvrtoj su godini, a glumi ih uče Slavica Knežević (62) i Željko Vukmirica (64). Ideja je došla iz kazališta Planet Art, odnosno Marka Torjanca, koji je predložio da izvedu svoju verziju u slavljeničkoj noći.
- Slavica nas je pitala ako smo spremni za tako nešto, mi smo htjeli komediju i na kraju smo zadovoljni kako je ispalo - rekla je Maruška. Komičan je komad pa im je lakše “pratiti” reakciju publike. Tijekom njihova nastupa glasno se smijala.
- Osjećali smo se kao kod kuće, publika je bila domaćinska pa je bilo lakše igrati. Tu smo da uveseljavamo publiku, ako smo mi raspoloženi, bit će i oni. Tada je gušt igrati i mislim da nam je uspjelo - složni su svi. Profesori su im dali slobodu da iskoriste kreativnost i naprave “Stilske vježbe” na suvremeniji način.
- To je predstava koja se uvijek može igrati, a svaka generacija može dodati nešto novo, nešto svoje - objašnjava Petra. Zbog toga je u njihovoj verziji na sceni sedam glumaca za razliku od originala gdje ih je dvoje.
- Uzeli smo nešto iz ‘temelja’ predstave, a ostalo smo puno improvizirali, dodavali nešto svoje pa rezali. Improvizacije je bilo u osmišljavanju, u predstavi sve je jasno i pod kontrolom - dodala je Petra. U njihovu djelu ima i pjesama, tekstualno prilagođenih predstavi, njihov tramvaj ima vozača, a čuje se i poneka psovka.
- To je zapravo prikaz iz svakodnevnog života, a zbog banalne situacije u tramvaju nastane kaos. U stvarnosti se ništa bitno ne dogodi, a ispadne ‘brdo’ priča. Super mi je ta kratka forma i jednostavna priča - ispričala je Ivana. Na početku su karijera, teško im je zamisliti niz od 50 godina izvođenja jedne predstave. Oni su na Akademiji, a Lela i Pero u Guinnessovoj knjizi rekorda.
- Kako kaže gospođa Margitić, pa neki brakovi ne traju toliko dugo koliko oni igraju ‘Stilske vježbe’. Mislim da je to nemoguće ponoviti, uopće pomisliti da bi ti netko bio partner tako dugo - dodala je Ivana. Velike zasluge za uspjeh pripadaju profesorima. Slavica je bila sigurna da će sve proći u najboljem redu.
- Pa inače ih ne bismo pustili. No oni su toliko uvježbani da su bili sigurni u to što rade, a onda nema problema. Mene je više brinulo da sve to Peri ne bude prenaporno - rekla je Knežević. Dodala je kako su studenti sjajno iskoristili slobodu koju im ovaj materijal pruža. Na sličan način, kaže, nastaje i stand-up komedija, odnosno iskrenim komentarima određene situacije.
- Mi smo htjeli da to bude različito. Smišljali smo lica slična nama i koja se lako prepoznaju. ‘Stilske’ će uvijek dati mogućnost za glumačku igru i presjek nekog doba. Bili su slobodni i kreativni, mašta na vrhuncu, a iako su bili malo sumnjičavi, uspjeli su. Moram se posebno zahvaliti kazalištu Planet Art i Marku Torjancu koji su nam omogućili da vidimo reakciju publike na drukčiju izvedbu u odnosu na ono što su navikli i vidjeli netom prije - kaže Slavica.
Koliki su trud svi utkali u taj projekt, najbolje je opisao Željko Vukmirica. Željeli su iskoristiti sjajnu šansu koja im se pružala, no to ih nije oslobodilo od ostalih obveza.
- Jako često rade od deset ujutro do deset navečer i sve što rade je ekstra jer su jako entuzijastični. Kao i u svemu drugome, ako želiš bolji rezultat, onda ima puno odricanja, nema izlazaka i partyja. Pa oni sve rade u hodu, moraju jesti u hodu, a ne stignu se ni zaljubiti - objasnio je Vukmirica.
Osim što su si zadali “dodatnog” posla, radili su komad koji nije baš najjednostavniji. Jednu te istu priču o banalnom događaju u tramvaju trebalo je ispričati na nekoliko načina iz drugih kutova gledanja.
- Već samo ime predstave govori o čemu se tu radi. Z mlade glumce to je velik izazov. U dvije minute sve mora biti jasno, imaš tekst, ali moraš prikazati i karakter određenog lika. Zbog toga to nije nimalo lagano, nemaš vremena kao u drugim predstavama razvijati i prikazivati neki lik i njegov karakter 90 minuta ili čak i dulje. Naši su studenti super sve napravili, izmislili su neke likove, ali zapravo je tekst tako i rađen. Trebalo ga je ‘hrvatizirati’ da i danas nama ovdje bude jasna. Uspjeli su - zaključio je Vukmirica.