Legendarna kritičarka i spisateljica Mani Gotovac preminula je u 81. godini, a posljednje dane provela je u domu za starije u Crnatkovoj, gdje je otišla nakon operacije kičme.
Više se nije mogla penjati u svoj stan na visoki treći kat, bez lifta. Sviđala joj se Crnatkova jer, kazala je, to je ulica starih platana, vlaka na nadvožnjaku i klupa za sjedenje. Za Mani, jedna od ljepših u Zagrebu. Kada nije pisala, vrijeme je provodila uz knjige.
- Trenutačno sam zaokupljena Elenom Ferrante i Dragom Glamuzinom. Ali uvijek su pored mog uzglavlja Durasova, Krleža, Marques i naravno, Shakespeare - rekla je ranije.
- Uvijek postoji neki zid koji nam priječi ići dalje - rekao je francuski dramatičar Paul Claudela, no Mani ga je svojom životnom pričom demantirala.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ni jedna nevolja, a bilo ih je puno, nije je spriječila da nastavi dalje.
Izgubila je kćer Anu koja je 1984. umrla zbog inoperabilnog tumora. Spavala je na njezinom grobu.
Iza sebe je imala dva razvoda, a njezin teatar ili su ili obožavali ili napadali, sredine nije bilo. Jedina misao koja ju je tjerala naprijed bila je 'Život, živjeti, preživjeti, izdržati'. To ju je, kaže, gonilo naprijed. Svjesna je bila kako joj je život bio težak i ne taji da je ponekad, ali na kratko pomislila 'Bože, zašto baš meni? Zašto ja?'.
- Zaboravila bih na to čim bih pogledala oko sebe. Vidjeti druge. Vidjeti i čuti nesretne. One kojima je sudbina nanijela veliku količinu nesreća. Od kuda mi pravo za sažalijevanjem same sebe? - govorila je.
S Perom Gotovcem bila je u braku 14 godina, a sa Željkom Senečićem 25.
Smatrala je da ima dovoljan bračni staž i da joj novi brak ne treba tim više što je ostala u dobrim i prijateljskim odnosima s bivšim muževima. Šalila se da nije više u cvijetu mladosti da se baš mora ponovno udavati.
Prezime prvog supruga zadržala je zbog kćeri.
- Moja kćerka je nosila to prezime. Nisam željela da se ona preziva drugačije. Obje smo ponosne na prezime Gotovac - kazala je.
Život joj se, pričala je, često mijenjao. Bilo je jako puno uspona i padova. Možda je svemu tome tako, zato što je nekako tvrdoglavo, putovala uvijek svojim smjerovima. Mani je u rodnom Splitu završila Klasičnu gimnaziju.
Trebala je studirati pravo i naslijediti odvjetničku kancelariju svog oca Zdravka Birimiše u Splitu. No njezina majka Marija Danira bila je poznata splitska glumica i ljubav prema teatru usadila je u kćer.
Mani je upisala komparativnu književnost i teatrologiju u Zagrebu. I odmah je počela pisati za Studentski list. Kad se 60-ih zaposlila na radiju htjela je čitati svoje kritike, ali nisu joj dali jer nije mogla izgovoriti slovo 'r'.
Zato je Mani na svoju tadašnju pisaću mašinu, slovo 'r'. oblijepila flasterom. Kada bi ga dotaknula prstom, smišljala je kojom bi riječi mogla istu zamijeniti, a da bude bez 'r'. Napisala je na desetke kritika bez slova 'r', a pisanje s flasterima trajalo je nepune dvije godine. Tad su je pustili da sama čita svoje kritike, bez obzira na 'r'. I u osmom desetljeću života tvrdila je da samo ljubav, strast i iskrene emocije trebaju biti vodilje kroz život. To je, isticala je, u njezinoj krvi, nešto u njoj što je jače od Mani same.
- Nije lako, priznajem, ponekad je smiješno i meni. Ali unatoč svim razočaranjima, bitkama i bolima, i dalje vjerujem da je ljubav stvarni pokretač života. I slažem se s filozofima koji tvrde da je ljubav najugroženija pojava u današnjem svijetu - pričala je Mani.
S kazalištem se obožavala cijeli život, ali nije tajila da je bilo trenutaka koji su je natjerali u plač, očaj, kad je željela pobjeći daleko od svega.
- I to je ljubav. Teatar. Koliko sam i stalno željela pobjeći od njega, toliko sam mu se i uporno vraćala. Nisam podnosila i ne podnosim kada se u kazalištu radi samo zbog zarade. To je glupo. Tamo ima puno manje novaca nego bilo gdje drugdje. Ne podnosim niti kada je u kazalištu bitan samo vlastiti interes, kada 'svoj pomaže svome' bez obzira na talent. Posebno se užasavam od golemih narcisoidnih nagona koji se javljaju posvuda, a osobito u kazalištu - kazala je.
Govorila je da su kazalište, umjetnost, kultura jedino istinsko pitanje opstanka naše male zemlje. Unatoč sredstvima za kulturu, koja su se svela na minimum, radovala se što postoje ljudi koji znaju, mogu i žele stvarati teatar. Ponosno je isticala Dubravku Vrgoč i njezinu ekipu. Njezin teatar smatrala je europskim uspjehom.
Iza Mani je golem teatarski i spisateljski opus, a najponosnija je bila na nagradu BookTiga koju je dobila u Poreču. Na najsnažnije otpore uvijek su nailazili 'Gospoda Glembayevi' i sve što je oko tog Krležinog djela pokretala.
- Na ovaj ili onaj način šest puta sam sudjelovala u kreiranju predstave o Glembajevima. Uvijek su izazivali uzbune. Zbog ovih ili onih razloga. Često se pitam jesmo li mi narod koji je uopće zaslužio tako velikog pisca kao što je Miroslav Krleža? - pitala se Mani.
Najveću buru izazvala je kad je Severini (47) u riječkom teatru dala ulogu barunice Castelli. Mani je tada govorila da nismo društvo koje rado prihvaća promjene, a ona je, ističe, baš tog kova. Nije joj bilo važno što ljudi misle o njoj.
- Jako mi je stalo do onoga što o meni misli nekolicina meni istinski bliskih osoba. U volji, i u nevolji. I pomno pratim mišljenja mojih čitatelja - isticala je Mani.
Puno je onih koji su je nazivali prvom divom hrvatskog teatra, no Mani gdje god je mogla, pobijala je tu titulu jer joj je, kazala je, to smiješno. Nije se osjećala kao diva i nikada o sebi nije tako razmišljala. To naprosto nije bio dio njezine prirode.
- Dive su Isabelle Hupert, svjetska filmska i kazališna glumica, Elena Ferrante, jedna od najčitanijih autorica u svijetu.... Kod nas, pokojna Ana Karić. Dive su osobe koje su svoj život posvetile radu, stvaranju svoga djela. To djelo prihvatili su njihovi gledatelji, čitatelji... Takav način zajedništva, u ovim kaotičnim i kriznim vremenima, pruža trenutke u kojima ljudi vjeruju da nisu sami u svijetu koji tone u besmisao - govorila je.
Slagala se da je to baš i njezin slučaj, ali opet bi dodala - u malim, u smiješnim razmjerima.
- Istina je da sam radoholičarka i da se moje knjige čitaju. Istina je da na različite načine prijateljujem s brojnim svojim čitateljima. Tako je bilo i s gledateljima dok sam se bavila kazalištem. To naše prepoznavanje uvijek me jako raduje. Ali to nikako ne znači da sam diva - rekla je.
Moda joj nije bila važna mada je uvijek bila besprijekorno odjevena. Nije se slagala s uzrečicom da odijelo čini čovjeka. Mani je mislila suprotno, da čovjek čini odijelo. Utoliko je, kazala je, i odijevanje bilo dio nje, u mjeri u kojoj su joj financije dopuštale.
- Živim od kulture, nisam diva, hej. Ali kad ugledam nešto što mi se sviđa, ne ostane mi čak ni za tramvajsku kartu - iskrena je bila.
Nije znala koliko naočala ima doma, ali planirala je prirediti izložbu svojih okvira i to, govorila je, u čast njezinog optičara. Duboko je, šalila se, razumio njezinu želju da na tom velikom nosu stoji nešto prikladno i nije je pri tome bacio na prosjački štap.