Bila je beskrajno topla, odana, požrtvovna i spremna napraviti sve za suradnike do kojih joj je bilo stalo. Tako je o svojoj majci Mani Gotovac prije nekoliko godina rekla njezina kćer Katja Gotovac. U toj jednoj rečenici opisala je tek djelić osobnosti zbog koje su mnogi obožavali Mani, koja je bila uvijek svoja. I kad je hvalila, i kad je kritizirala, kad je oponirala, i kad je radila sve ono što se drugi nikad ne bi usudili. Jer njezina jedina deviza bila je da ne smije biti dosadno.
Njome se rukovodila i u kazalištu, ali i u privatnom životu. I zato je bio pravi blagoslov poznavati ju i biti s njom u društvu. Preminula je na svoj 80. rođendan 12. studenog 2019., nakon duge, hrabre, ali iscrpljujuće borbe s karcinomom želuca. Rođena Splićanka odrasla je uz oca odvjetnika Zdravka Birimišu i majku glumicu Mariju Daniru. Nakon završene Klasične gimnazije, studirala je i diplomirala komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od kćerine smrti nikad se nije oporavila
Dva je puta bila u braku. Prvi put udala se za kompozitora Peru Gotovca s kojim je dobila kćer Katju. Nakon 14 godina braka razveli su se, da bi se Mani udala za još jednog velikog intelektualca – redatelja, scenografa, slikara i pisca Željka Senečića. S njim je bila u braku 25 godina i dobila kćer Anu, ali je djevojčica oboljela od zloćudne bolesti i umrla kad joj je bilo samo šest godina.Od ovog gubitka Mani se nikad nije oporavila, a svoj burni ljubavni život opisala je u dvodijelnom romanu 'Fališ mi' koji je objavila 2010. i 2011. godine.
Mani je u mnogočemu bila prva. Bila je 1998. prva intendantica HNK Split i prva žena na čelu neke hrvatske nacionalne kazališne kućeikad. Početkom 90-ih zagrebački je Teatar &TD; u samo nekoliko godina pretvorila u kazalište koje je sa svojim predstavama gostovalo na 26 međunarodnih festivala i dobilo 32 domaće i inozemne nagrade. Kontroverzu je izazvala dolaskom na čelno mjesto HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. U kazališnoj predstavi 'Karolina riječka' 2003. godine glavnu je ulogu dodijelila Severini čime je postigla da kazalište bude glavna tema svih razgovora uz kavu.
Njezine knjige čitale su se u dahu
Još davne 1998. godine rekla je da će u kazališni repertoar u Splitu uvrstiti tekstove mladih autora Ante Tomića i Jurice Pavičića – a bilo je to prije 22 godine. Posljednjih 10-ak godina života posvetila se pisanju. I tu je bila briljantna. Iskreno je progovorila o svojim krizama, ljubavima, slabostima, njezine knjige čitale su se u dahu. Nakon 'Fališ mi' objavila je 'Ma koji život, ma koji teatar' o kazališnom životu i zakulisnim igrama, pa zatim u samo četiri godine još tri romana – 'Snebivaš me', 'Ćutim te' i 'Rastanci' s kojom se – kao da je predosjećala - oprostila od svoje čitalačke publike.
Njezin splitski 'dišpet' tjerao ju je da se jednima zamjera, a druge da joj se dive i da ju iznimno cijene. Još i danas se prepričava anegdota iz njezinih mladih dana kad je počela raditi kao kazališna kritičarka na Radio Zagrebu.
- Rekli su mi da to ne mogu raditi jer ne mogu pravilno izgovoriti slovo 'r' i da će to smetati slušateljima. Napisala sam kritiku na nekoliko stranica, a da ni jednom nisam upotrijebila riječ koja sadrži slovo 'r' i pročitala ju u eteru - ispričala je jednom besmrtna Mani.
'Pamtit ćemo je po njezinoj borbi'
Da, doista besmrtna, jer išla je uvijek ispred svog vremena, prepoznavala nepogrešivo talente i trendove, bila je istinski erudit, ali se isto tako poput kakve znatiželjne djevojčice znala oduševiti svakodnevnim sitnicama – dobrim maslinovim uljem, čašom dobrog vina, neobičnim ljudskim sudbinama... Po čemu ćemo je pamtiti? Njezina kćer Katja prije godinu dana je za tjednik Gloria odgovorila.
- Po njezinoj borbi za ljubav, ne samo onu romantičnu, nego za bilo koji oblik ljubavi: prema poslu, djeci, prijateljima, kazalištu… Ljubav kao modus vivendi i energija koja pokreće svijet.