Tek s osam godina vidio sam prvi ‘pravi’ klavir u životu, kod prijatelja. Odmah sam znao da želim biti pijanist. Molio sam roditelje da me upišu na klavir, ali im nije bilo jasno zašto, otkrio nam je Maksim Mrvica (43). Rođen je u Šibeniku i djetinjstvo mu je do tog susreta s klavirom bilo sasvim obično. Normalno školovanje i druženje s dečkima iz kvarta.
- Nije se puno promijenilo ni kada sam upisao klavir. I dalje sam s dečkima igrao nogomet, išao na kupanje i radio sve stvari kao i većina djece. Nisam vježbao klavir od jutra do večeri – otkrio je Maksim. Takav stav baš i nije oduševljavao njegovu profesoricu Mariju Sekso. Mrvica priznaje kako nije bio u prvom redu najmarljivijih polaznika klavira. Talent mu je dopustio nešto opušteniji pristup vježbanju.
- Imao sam sjajnu tehniku i ja bih nekoliko dana prije nekog ispita ili nastupa uvježbao što je trebalo i izvedba bi uvijek bila odlična. Na ispitima bih uvijek dobivao najbolje ocjene, a profesorica Sekso bi ‘šizila’ jer je znala da sam u zadnji čas krenuo vježbati – rekao je Mrvica. Tri godina nakon početka učenja klavira, s 12 godina, imao je prvi nastup s orkestrom. Činjenica da je, zapravo, još samo početnik, nije mu nimalo smetala.
- Nisam ni tada imao tremu, nemam ju ni sada. Previše volim nastupe i pozornicu da bih imao tremu. Oduvijek je tako – priznao je Mrvica.
Stipendija mu je bila spas od siromaštva
U Zagrebu je 1993. upisao Muzičku akademiju u klasi profesora Vladimira Krpana. Pet godina za redom diplomirao je s odličnim uspjehom, a kasnije je otišao na usavršavanje u Budimpeštu, na konzervatorij Franz Liszt. Dobio je i poziv za nastavak školovanja u Parizu, no to nije išlo toliko glatko.
- Za to je trebalo dosta novaca, koje poslije rata ja i moji tada nismo imali. Dvije sam godine tražio stipendiju i tek onda sam uspio. Bio je to dosta siromašan život u Parizu. Nešto mi je bolje krenulo tek s 26 godina, od tada mi je išlo lakše – rekao je klavirist. Neko je vrijeme, kako bi mu bilo lakše, radio u vrtiću s malom djecom.
- Bilo mi je to sjajno, djeca su imali dvije do tri godine, oni su obožavali mene, ja sam obožavao njih – rekao je Maksim.
Počeo je nastupati sve više i probijati se u inozemstvo. Porin za najbolji album u kategoriji klasične glazbe dobio je 2002 godine. Oženio se, pa dobio kći Leeloo i u međuvremenu se rastao. Zbog brojnih putovanja i koncerata upravo mu kći od 13 godina najviše nedostaje, ali kako kaže, nadoknađuju dopisivanjem i putovanjima kad god mogu.
- Super je, umjetnička duša, to je valjda na mamu i mene. Bavila se baletom, vjerojatno zbog bivše supruge, danas je na modernom plesu. Kad je upisala balet, rekao sam joj da je to valjda napornije od mog klavira. Volim s njom putovati, a oko Uskrsa s nama ide i bivša supruga pa putujemo kao obitelj – otkrio je Mrvica.
Zbog nastupa ima poseban režim. Pazi što jede, ne može se baviti pretjeranim fizičkim aktivnostima jer uvijek mora paziti na ruke.
- Koncerti su iscrpljujući i moram održavati fizičku kondiciju, a za to ne mogu, primjerice u teretanu, pa mi ostaje samo trčanje. Uoči koncerta imam svoje rituale. Iako inače pušim, taj dan se suzdržavam suzdržavam, a isto je i s začinjenom hranom. Uživam tek kasnije, kad odsviram svoje onda zapalim cigaretu uz čašu šampanjca – rekao je Mrvica i dodao kako nije rijetko da nakon koncerta na tragovima tipki vidi tragove krvi.
- Kad raskrvarim prste, znači da je koncert bio dobar, nije to loše – dodao je. Prije nekoliko dana nakon tri godine je svirao u Hrvatskoj, a do kraja ljeta slijede nastupi u Splitu i Šibeniku. Promovira svoj 11. album “New Silk Road”.
- Uvijek mi je lijepo ovdje svirati, publika dobro reagira. Nakon toga slijedi turneja po Australiji, Južnoj Koreji te Kini – kaže Mrvica. Ove je godine odsvirao već 16 koncerata u Kini, a do kraja godine očekuju ga još 25. U toj je zemlji sjajno prihvaćen.
- Stvarno su posebni, i kultura i hrana, sve... I to ne samo u odnosu na nas, nego i međusobno, njihove regije od milijun ljudi su jako različite. Ja sam se već naviknuo na Kinu, iako nije lako, jer putovanja su dugačka, satima traju, a i koncerata će biti dosta, nikad više – rekao je. Zbog brojnih putovanja teško mu je uopće odrediti “bazu”.
- Ljeti sam u Šibeniku, a poslije Nove godine neko vrijeme provodim u Zagrebu. Između sam uglavnom na putovanju, ponekad se koncerti zaredaju da se ni ne raspakiram, samo iz kofera izvučem što mi treba – zaključio je klavirist.