Dosad sam ostavio tri knjige. Za dvije znam da su ih našli. Prvi se nisu javili meni nego su to prepričali domarici na Sljemenu, a ona je javila meni. Druga su također našli na skrivenoj stazi Medvednice, a treću sam ‘sakrio’ u Gorskom kotaru, kaže Milan Majerović Stilinović.
POGLEDAJTE VIDEO: Vedran Mlikota odgovorio na 24 pitanja
Novinar i sad samostalni savjetnik za odnose s javnošću objavio je knjigu “Što sam naučio na planini”. Ostavlja ih po skrivenim stazama sa željom da obraduje nalaznika. Ovim “šumskim gerila marketingom” oduševio je i prijatelje pa mu se nude da je nose po svijetu.
- Lijepa se energija rađa oko toga. Kažu frendovi: ‘Daj knjigu, odnijet ću je na Učku, Ararat, Mont Blanc...' Kamo god idem, tamo i ostavim knjigu, ali ne planinarim s ruksakom punim knjiga. Jedna je knjiga za jednu planinu, za jedan izlet - kaže Majerović Stilinović.
Počelo je, priča, s objavama na Facebooku, dijeljenjima. Bilježio je sve što mu se, hodajući po prirodi, motalo po glavi. Jedanput na tjedan napisao je crticu koja se uvijek zvala “Što sam naučio na planini”. Mislio je da ima dovoljno tih stvari koje bi podijelio s ljudima. Kad je vidio reakcije čak i nepoznatih ljudi, napravio je blog. Nastajanje knjige trajalo je dvije godine.
- Nisam si zadavao rokove, okvire niti konkretne teme. Dok sam bio novinar, sve je bilo u funkciji priče, reportaže koju sam radio, a ovo je bilo za moju dušu. Bilo je bitno da budem zadovoljan na kraju, bez obzira na to pišem li brbljavo, ozbiljno ili tužno. Sve je išlo od priče do priče, od tjedna do tjedna. Prvi put sam radio nešto za svoju dušu, a reakcije ljudi su mi puno pomagale - priča.
Planine su ga privukle još od malih nogu. U knjizi ima priču u kojoj ga kao dječaka sestra odvlači na brdo. Oduvijek je, priča, volio prirodu, životinje, a u zrelim godinama ta ljubav si je dala maha. Volio je i knjige, uvijek ih je skrivao po kući, a onda je sestru vodio u lov od kuhinje do dječje sobe.
- Imam veliku obitelj, intenzivan posao i vrijeme provedeno u prirodi s obitelji je samo za nas. To je vrijeme kad vrtiš filmove odozdo, izbacuješ stres, a unosiš lijepe i pozitivne stvari. I događaju ti se nove pozitivne dobre stvari. Teme nisu sama priroda nego i susreti s različitim ljudima, nove spoznaje, sve što se može podijeliti s ljudima na planinarskoj stazi - govori.
Od mnogih susreta najviše ga se dojmio onaj na Dinari sa slijepim planinarima. Vidio je grupu ljudi koji se drže jedan za drugog. Kad im se približio, shvatio je da su oni koji ih drže za laktove vodiči. Kanjon je, priča Majerović Stilinović, bio zahtjevan i za one koji vide.
- Bio sam zadivljen, u grupi su bili i mladi i stari, sve su prešli kao i mi koji vidimo. Ponovno sam ih sreo kad sam se spuštao s planine. To je bio prvi jači impuls, pomislio sam da se svi moji prijatelji moraju popeti na Dinaru jer ako odu i žele slijepi, onda mogu svi - kaže Milan.
Pamti i bakice iz Japana. Po njegovoj procjeni imale su 70, 80 godina. Došle su kao turistice, slikale su naše cvijeće, ležale u travi... pričali su o tome kako se koji cvijet zove na japanskom. Susreti su to koji traju po pet minuta, a ostaju, kaže, u sjećanju za cijeli život.
U njegovim planinskim avanturama donedavno mu se pridruživala obitelj, supruga Pilar i njihovo troje djece. Sad, smije se, planinari samo s Pilar jer su djeca u pubertetu ili pred njim.
- Kad su bili manji, sve im se sviđalo. Sad im se sviđa ideja da ostavljaju knjigu po planinama i da je nađe netko njima nepoznat. Vole doći u planinarski dom, hrana im ima poseban okus, a najdraže im je, naravno, društvo. Više neće ići sa mnom, ali ako idu djeca prijatelja, onda im je super. I tad postaju pravi junaci iz svih onih filmova koje gledaju dole - priča Milan.
Svaki je uspon, ističe, svima prilika da pričaju o svemu o čemu ne stignu pričati dolje. Svi imaju intenzivne živote. Klinci, govori, puno komuniciraju i potrebno im je izvesti ih u prirodu, maknuti ih od ekrana, da dotaknu pravo tlo.
- Ne idemo na duge i iscrpljujuće izlete. Pokazujem im male stvari koje me još impresioniraju, izvalimo se na prostirku u hladu, mirišemo nešto, a šumske jagode i maline su dodatni mamac za djecu - govori.
Jedna od poanta knjige je “Izađi, napravi nešto, barem prvi korak i vidjet ćeš što će se dogoditi”.
Zato i ne čudi što ga zbog poruka uspoređuju s Coelhom. Majerović Stilinović kaže da im je zajedničko samo to što i u Coelhovim romanima ljudi stalno putuju i radnja se događa u prirodi.
- Svima nam se događaju dobre stvari s dobrim ljudima - kaže Milan.