Postoje u ovom poslu tzv. korisne laži. To vam je na primjer, kad novinari napišu da je na nekom koncertu bilo 100.000 ljudi, a zapravo ih je bilo petina od te brojke. To se dogodilo i s koncertom Bijelog dugmeta na Hajdučkoj česmi, objašnjava glazbeni producent Vladimir Mihaljek Miha.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kako kaže, koncert je bio besplatan i trebao je biti odskočna daska 'Bijelom dugmetu' za daljnju karijeru. Bregović se opraštao od benda jer je morao na godinu dana u vojsku, pa je ideja bila da se od koncerta napravi i prvi njihov live-album, da ih publika u međuvremenu ne bi zaboravila. Koncert je organiziran u nedjelju 28. kolovoza 1977. godine i nitko nije vjerovao da će privući masu ljudi.
- Došao sam nekoliko sati prije početka, na tonsku probu i skoro se onesvijestio. Bina je bila visoka jedva pola metra od zemlje, nije bilo zaštitne ograde između pozornice i publike, a ljudi su počeli nadirati sa svih strana. To nije velika površina, možda ako stane 15-20 tisuća ljudi, ali uz ovakvu organizaciju i to je bilo puno previše - prisjeća se Mihaljek.
- Mislili smo da će doći koja tisuća, pa ni osiguranje nije bilo dovoljno. Došlo je desetak policajaca. Odmah sam vidio veću grupu vojnika koji su došli na koncert i zamolio sam ih da stanu ispred bine kao živi zid. Uhvatili su se za remenje i stali u 'štit' pred pozornicu, a ja sam od muke pobjegao prvim taksijem u hotel, legnuo u krevet i pomislio: 'Bit će što bude!' Srećom, sve je prošlo u najboljem redu, a drugo jutro u novinama sam pročitao da je bilo 100.000 ljudi, što sigurno nije istina - govori danas Miha.
Ali 40-ak godina kasnije 'Bijelo dugme' je u Zagrebu zamalo dosegnulo tu brojku. Došlo je 80.000 ljudi. I to na Dinamov stadion. I opet je iza koncerta bio Mihaljek. Prisjeća se kako je sve krenulo.
- Predložio sam bio svojedobno Bregi, nakon njegovih međunarodnih uspjeha s Orkestrom za svadbe i sprovode, da okupi Bijelo dugme i da naprave povratnički koncert. Odbio je ideju. 'Ja ti se toga sramim, meni se više ne svira ta glazba', odgovorio mi je. Ali koji mjesec kasnije, negdje početkom 2005. njegov menadžer Raka Marić pozvao me da dođem na sastanak s njim i Bregom u Sarajevo. Rekli su mi da planiraju okupljanje i da bi održali tri koncerta – u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, pa jesam li zainteresiran da im pomognem - evocira ovih dana sjećanja Mihaljek.
- Ali imao sam svoj uvjet da uđem u taj posao. Rekao sam im da ću raditi samo ako na pozornicu izađu sva tri bivša vokala. Netko je volio svu trojicu, a netko je volio Dugme zbog Bebekovog glasa, drugi je volio Tifu, a treći Islamovićev glas. I tražio sam da na pozornicu dovedu tada već jako bolesnog Lazu Ristovskog koji mora svirati klavijature. To će biti emotivni trenutak jer su svi znali da je Lazo jako bolestan.
Rekao im je da će pomoći oko koncerta u Zagrebu, a neka onaj u Beogradu odradi Raka, a onaj sarajevski neka prepuste organizaciju Zoranu Redžiću, bivšem basistu 'Bijelog dugmeta'. Tako je i bilo. Sva tri koncerta trebala su biti svakih sedam dana. Novinari su odmah počeli širiti vijest, a sve je eksplodiralo kad se saznalo da su karte za sarajevski koncert na stadionu Koševo planule doslovno za pet minuta.
No, bila je tu jedna 'caka'. Naime, neka ekipa shvatila je da će publika pohrliti na koncert, pa su otkupili sve karte i počeli ih prodavati za višu cijenu na ulici. Netko lukav je na dosjetki odlično zaradio, a koševski stadion je bio prepun.
- Odmah sam nazvao novinare i rekao im da objave vijest o rasprodaji karata za Koševo. To je objavljeno pet dana prije zagrebačkog koncerta, baš kad su karte stigle na blagajnu Dinamovog stadiona - smije se Mihaljek jer priča ima nastavak.
- Idući dan zove mene Dujmić koji stanuje na Ravnicama, 500 metara od stadiona. 'Čuj Miha, ovo je ludnica. Po četvero ljudi stoji u redu do moje zgrade. Karte budu planule'. Sjeo sam u auto i otišao u Maksimirsku. Nisam mogao vjerovati. Tisuće ljudi satima su čekale u redu za kartu - govori Miha koji je opet uzeo mobitel i nazvao tada HTV-ovu novinarku Lamiju Alečković da dođe s ekipom i snimi ludnicu.
- Za pola sata bila je tamo i dao sam joj izjavu, ali sam mislio da će to pustiti samo u večernjem programu. Ali ne, to se cijeli dan vrtjelo u svim vijestima i Dnevniku. I što sad? Kontingent karata s blagajni je rasprodan, ali nama je još ostalo 5.000 karata koje smo ostavili za prodaju prije samog koncerta. A sad se proširila vijest da karata više nema i ljudi su odustali od kupovine. Od silne reklame, postigao sam kontraefekt - smije se Mihaljek.
- E, ali kad su čuli da više nema karata, krenuli su me zvati svi koji su me makar i jednom sreli u životu i počeli su se raspitivati ima li još koja karta i gdje se mogu kupiti. Tad sam se prvi put preko noći pretvorio u blagajnika. Svima sam rekao isto: 'Dođi u ured u Domjanićevu, ma za tebe ću naći koju'. I sad se stvori red u Domjanićevoj – ali tko stoji u redu za karte? Svi koji me poznaju. I prodao sam i tih pet tisuća u roku dva-tri dana. To je jedini put da smo dva puta platili najam stadiona. Jednom klubu Dinamu, a onda još jednom Gradu - priča Miha.
Na pitanje je li istina da su članovi benda bili u svađi i da je koncert jedva održan, Miha je otkrio tajnu uspjeha:
- Kad je dobar honorar u pitanju, sve svađe se brzo zaborave i padaju u vodu.
Otkrio je i da je inače mag za koncertna ozvučenja i opremu – Braco Radović, bio na mukama jer nikad prije nije imao tako zahtjevan zadatak. I doista, ozvučenje se pokazalo preslabo da pokrije cijeli stadion, ali – to nikome nije bilo previše važno. Publika je toliko urlala i pjevala da su to mogli primijetiti tek pasivni promatrači visoko na tribinama.
Koncert 'Bijelog dugmeta' tako je postao najposjećeniji koncert, nakon U2, ali sve njih nadmašio je sad već kultni koncert 'Prljavog kazališta' na tadašnjem Trgu republike. Ipak i tu se pretjeralo s brojevima. Legenda kaže da je došlo između 250 i 300 tisuća ljudi, ali najbliže istini bilo bi oko 120.000.
Bez obzira na brojke, 'Prljavce' teško da može itko nadmašiti. Zapravo, nitko se nije nadao takvoj masi. Najbolje to govori i činjenica da je publika u prvim redovima doslovno bila naslonjena na binu i nije bilo niti jednog redara kao tampon-zone. To je, kako će se pokazati, bila sretna okolnost. Jer, ovakvoj gužvi nije se nadala ni milicija, pa su došli prekasno da bi izvršili naređenje – zabraniti koncert. Stigli su na Trg dvadesetak minuta prije početka svirke, ali je tad već bilo toliko ljudi oko pozornice da se nisu uspjeli probiti do razglasa i isključiti struju. Budući da nisu uspjeli obaviti zadatak, 'organi' su naredili Houri da objavi otkazivanje koncerta.
- To im vi recite! - odgovorio im je, skočio na binu i koncert je počeo pjesmom 'Loš dan'. Nakon 'Heroja ulice', obratio se publici. Do tog trenutka nekoliko hrvatskih zastava već se vijorilo u masi, a jedna je stigla i do prvog reda.
Već s prvim notama pjesme 'Ruža hrvatska' publika je bila u ekstazi. Pucalo se iz petardi, palile su se bengalke i pjevao je cijeli trg. Koncert su trebali zatvoriti s pjesmom 'Zaustavite zemlju' ,ali kad je Bodalec viknuo 'laku noć', 120 tisuća ljudi počelo je skandirati 'Ružo, Ružo'.
Houra je shvatio da bi sve moglo izmaknuti kontroli i obratio se riječima: 'Još jednu ćemo pjesmu otpjevati. A to je…?' i opet su deseci tisuća uzviknuli 'Ružo'.
- Dobro narode, to će biti zadnja pjesma, poslije toga idemo lagano na spavanje. Je l' dogovoreno? Ali polako, polako, polako…
Znao je zašto to govori. I sam je izgledao zabrinuto jer nije bio siguran kako će sve to završiti. Refren pjesme su prepustili publici, naklonili se i otišli u backstage. Danas je potpuno svejedno je li bilo 120 ili 300 tisuća ljudi jer za njihov koncert danas znaju i oni koji se tada nisu ni rodili.