Leonardo Da Vinci. Pa postoji li zvučnije i holivudskije ime od toga? Možemo zamisliti filmske plakate s njegovim likom, u glavi nam se stvara slika pozornice s koje bliješte velika slova dok on na mikseti vrti svoj novi hit. Može on oboje. I pjevati i glumiti. Čovjek je stvarno bio svestran. A i taj imidž koji je njegovao lagano se vraća u modu. E, što bi bilo kad bi bilo. A bilo bi to da bi ovaj gospodin dominirao i današnjim, modernim, vremenom, ako ne bi bio i ispred njega. Na 500. godišnjicu njegove smrti pariški Louvre okupio je Da Vincijeva djela u impozantnu izložbu za koju se karte rezerviraju tjednima unaprijed. Sljedećih dana donosimo serijal tekstova o životu, tajnama i impozantnim otkrićima ovog renesansnoga genija.
Dok je još bio u kolijevci, na Leonarda da Vincija sletjela je grabežljiva ptičurina, koja mu je nekoliko puta rep gurnula u usta. Život mu je bio u opasnosti. Nije se, ipak, ugušio. Ptica je odletjela, dijete ostalo živo, a u tom će događaju Leonardo trajno vidjeti znak vlastite posebnosti. Ptica ga je, mislio je ovaj jedinstveni genij, simbolički vukla prema nebu.
Četiri stotine godina kasnije Sigmund Freud u tom će događaju pročitati naznake homoseksualnosti. Leonardo je, doista, u mladosti imao homoseksualni odnos s nekim dječakom, zbog čega je završio na sudu, a ta ga je epizoda toliko traumatizirala da je ostatak života, kako se čini, proveo u celibatu. To su možda najveće zagonetke njegova života. “Iako je iza sebe ostavio stotine stranica teksta, vrlo je malo toga osobnog karaktera. Nije ostavio pisma, pjesme ili dnevnike koji bi upućivali na romantične preokupacije.
Nikad se nije oženio i ne može se sa sigurnošću tvrditi da je ikad imao seksualno prisan odnos s bilo kojom osobom, muškom ili ženskom. Jedna od rijetkih referenci koje kod Leonarda upućuju na seksualnost nalazi se u njegovim bilježnicama, a u njoj piše: Čin prokreacije i bilo čega s njim u vezi toliko je odvratan da bi ljudska bića uskoro izumrla da nema lijepih lica i senzualnih raspoloženja”, pišu autori. Ta je izjava, čitamo dalje, bila predmet raznih interpretacija u pokušajima da se dobije slika njegove seksualnosti. Također je napisao da “intelektualna strast potiskuje senzualnost”.
Jedini povijesni dokument koji se tiče Leonardova seksualnog života je spomenuta optužba za sodomiju iz 1476. godine, podnesena dok je još bio u radionici u Verrocchiju. Firentinski sudski spisi pokazuju da je 9. travnja 1476. godine u sandučić tužiteljstva u gradskoj palači Palazzo della Signoria (firentinska vlada) ostavljena anonimna prijava koja je, s trojicom drugih ljudi, optuživala Leonarda za homoseksualni odnos. Optužnica je odbačena pod uvjetom da ne bude novih optužbi - a njih nije bilo. Sodomija je bila ozbiljan prijestup, podrazumijevala je smrtnu kaznu, ali ju je bilo teško dokazati.
To je ujedno bio i prijestup za koji su u suvremenoj Firenci, u kojoj je homoseksualnost bila raširena i tolerirana, kazne ipak rijetko izricane (u Njemačkoj je riječ “Firentinac” neko vrijeme kotirala kao sinonim za homoseksualca). Elizabeth Abbott u svojoj povijesti celibata tvrdi da je, premda je Leonardo vjerojatno bio homoseksualac, trauma zbog slučaja sodomije Leonarda natjerala na doživotnu apstinenciju. Neki autori ipak tvrde da je Leonardo bio aktivno homoseksualan, ali bez dokaza. Serge Bramly kaže da “činjenica da Leonardo upozorava na požudu sigurno ne mora značiti da je i sam bio čedan”, dok David M. Friedman tvrdi da Leonardove bilježnice pokazuju zaokupljenost muškarcima i seksualnošću.
Giorgio Vasari, veliki umjetnik koji je prvi ispisao biografije slavnih renesansnih genija, tvrdi kako je Leonardo da Vinci, kojega je dobro poznavao, odmalena bio čudo od djeteta. Rođen u Vinci 15. travnja 1452, od djetinjstva je izazivao divljenje zbog neviđene svestranosti. “U prvih nekoliko mjeseci škole toliko je napredovao da je stalno postavljao sumnjiva i teška pitanja, često zbunjujući učitelja koji ga je podučavao. Počeo se baviti i glazbom.
Odlučio je učiti sviranje na liri, što i priliči čovjeku tako uzvišena i ugodna duha. Božanstveno je pjevao improvizirajući i prateći se ovim instrumentom. Iako se bavio tako različitim stvarima, nikad nije napuštao crtanje i modeliranje, što je najviše odgovaralo njegovoj mašti”, piše Vasari. Slikar Andrea del Verrocchio dao je - opisuje Vasari - mladom Leonardu da naslika anđela kako pridržava odijelo svetom Ivanu. Iako još vrlo mlad, Leonardo je prikazao anđela znatno ljepšim od onih na Verrocchijevim slikama. To je bio razlog zašto se taj umjetnik nikad više nije htio latiti boja, postiđen što jedan dječak zna više od njega.
Budući da je bio obdaren božanstvenim i divnim duhom, nastavlja Vasari, a kako je bio vrlo dobar geometar, Leonardo se bavio i kiparstvom. “U svojoj mladosti izradio je u zemlji nekoliko nasmiješenih ženskih glava koje su kasnije izrađene u gipsu, kao i neke dječje glave koje izgledaju kao da su izašle iz ruku majstora. Bavio se i arhitekturom, radeći mnoge nacrte i opise raznih zgrada. On je prvi, iako još mlad, poveo razgovor o korištenju rijeke Arno te spajanju Pize i Firenze pomoću kanala. Radio je nacrte mlinova, valjaonica i sprava koje se pokreću pomoću tlaka vode.
No kako je želio da mu poziv bude slikarstvo, intenzivno je izučavao slikanje u prirodi, a ponekad je pravio i modele u zemlji, preko kojih je stavljao nakvašene i zemljom premazane krpice. Zatim bi ih strpljivo preslikavao na vrlo tanka remska platna ili na već upotrijebljena lanena platna te ih izrađivao vrhom kista u crnoj i bijeloj boji, dajući im čudesni izgled.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA':