Ove godine u Motovunu, na jednom od najdugovječnijih filmskih festivala u Hrvatskoj, prikazan je samo jedan film, i to domaći. “Tereza37” režirao je Danilo Šerbedžija, a riječ je o ženskoj priči, čiji scenarij potpisuje Lana Barić, prvakinja Drame HNK u Zagrebu, koja ujedno igra glavnu ulogu.
POGLEDAJTE VIDEO: Glumice iz HNK uprizorili scene iz Shakespeareovih djela
Film tematizira život žene u srednjim godinama koja, iako je u naizgled sretnom braku s pomorcem, živi pod pritiskom okoline, roditelja i mlađe sestre koja ima troje djece, dok Tereza uzaludno pokušava ostati u drugom stanju. U tom nastojanju Terezino ponašanje pokrenut će niz posljedica koje će joj promijeniti život, možda ne nabolje, ali u duhu novostečene slobode kojoj se odlučila prepustiti.
Film “Tereza37” jedini je film koji se prikazao na ovogodišnjem Motovun film festivalu. Kako je uživo izgledalo “novo normalno”?
Divno je bilo. Drago mi da je ekipa Motovun Film Festivala uspjela organizirati tu projekciju baš u Motovunu i onda su krenuli na put. Ne znam točno što znači novo normalno, meni ovo ništa nije normalno.
Film je nastajao osam godina. Je li bilo pitanje novca ili se, kao i obično, brusio scenarij?
Pitanje je, kao i uvijek, financija. Trebalo je vremena dok smo došli do novca. Ali sve je išlo nekim svojim ritmom i to je u redu.
Potpisujete scenarij i ujedno igrate glavnu ulogu u filmu. Što vas je inspiriralo da obradite baš ovu temu i po čemu se “dalmatinska obitelj” razlikuje od, npr., one “kontinentalne”?
Scenarij sam počela pisati davno, inspirirana situacijom koja se stvarno dogodila. Ja sam onda stvari razvijala dalje. Kontekst dalmatinske obitelji uvijek me zanimao, i danas me zanima jer sam i sama u njoj odrastala, i to je toliko daleko od koncepta odrastanja recimo mojih prijatelja iz Belgije, Francuske, Nizozemske, nekad kad pričamo, oni ne mogu vjerovati. Problem je, naravno, što ti kad si mala, ne vidiš stvari, prihvatiš ih kao takve jer si suviše mala da bi preispitivala, tek kasnije možeš reflektirati. Pritom ne mislim da je sve loše, dapače, ali neke su stvari okamenjene i meni je to odmalena smetalo.
Kakva je bila suradnja s Danilom Šerbedžijom i kako ste zadovoljni finalnim rezultatom?
Ja sam se bavila svojim glumačkim poslom, zadatak je bio veliki, tako da se u tom smislu Danilu nisam petljala u posao niti bih to radila, to je režirao on, a ne ja. Od početka super surađujemo i cijeli rad na ovom projektu je lagan i lijep. Za to je zaslužna cijela ekipa, pogotovo moja producentica Irena Marković koja je projekt gurala od početka i sigurno ga bez nje ne bi bilo. Nadam se da su svi zadovoljni, ja jesam.
Postoji li univerzalna formula za sretan brak?
Sumnjam. Ako da, neka me kontaktira tko je ima. Nisam o tome dugo razmišljala, zapravo.
Koliko Tereze ima u Lani ili obratno?
Uvijek kažem da priča nije autobiografska, ali je osobna. Ne sve, ali dosta stvari jest motivirano istinitim događajima i ljudima, bila sam mlada kad sam ga počela pisati, uvijek kažem da tad nisam znala izmisliti. Kad stvari prebace na ekran, to je sasvim nebitno.
Spremate se napokon na odmor, kako ćete provesti ljeto?
Ne, odmarala sam se u koroni, nisam se umorila.
Imate li u Splitu još prijatelja iz djetinjstva i koliko njih ima sretne brakove? I kojih je više?
Većina mojih splitskih prijatelja već odavno ima zagrebačku adresu, to su moje prijateljice Ivana Roščić i Marija Škaričić koje i igraju u Terezi, i moja prijateljica Tajana, Mirela je u Beču - u filmu je u Berlinu. Ali uvijek volim vidjeti svoje društvo iz osnovne i srednje, nismo izgubili kontakt.
Radite već na novom filmu “Snjeguljica”. Glavna protagonistica je opet neobična žena - vozačica ralice. O čemu je riječ i kad će film biti gotov?
Imam još snimiti par eksterijernih snježnih kadrova, ali 90% filma sam snimila i montirala. Mantram za snijeg, na lokaciji mi je bio pao u koroni tako da ga nisam mogla snimiti.