Legendarni radijski i televizijski novinar, pjesnik, književnik i pripovjedač za djecu, Mladen Kušec, umro je u ponedjeljak u 83. godini.
Kao novinar i urednik istaknuo se rado gledanim i slušanim radijskim i TV emisijama za djecu i mlade, između ostalog, Tonkica Palonkica, frrr..., Patuljci pojma nemaju, Hihotići i Bijela vrana.
Mnogi se sjećaju i nemilog događaja od prije gotovo 30 godina. Kušec je umalo stradao na novinarskom zadatku kada je brutalno pretučen od brojnih srpskih pobunjenika u Titovoj Korenici 1. travnja 1991. godine, dan nakon 'Krvavog Uskrsa' na Plitvicama, piše Večernji list.
Od teških ozljeda, potresa mozga, slomljenih rebara i brojnih kontuzija po glavi i tijelu, oporavljao se u Traumatološkoj bolnici. Osim Kušeca pretučeni su i novinari Hrvatskog radija Miljenko Kopač i Dubravko Pavčec, a što se točno dogodilo prije samog napada Kušec je ispričao za Večernji list 6. travnja 1991. godine. Izjave prenosimo u cijelosti.
- Došli smo do Motela, pitao sam vojnika za dopuštenje za prolaz. Dopustio je. Ušli smo u Korenicu, parkirali vozilo, vidjeli smo da su Sarajlije već prije nas došli te su naveliko snimali. Grupa ljudi je bila oko njih. To nam je bila potvrda da je situacija prilično normalna. Otišli smo do Hotela, vidjeli da je pun ljudi i pogledali je Ii tamo možda beogradska ekipa, ali je nismo našli. Popili smo piće i izašli van, sjeli u kola i taj čas oko kola, ne znam otkud su se stvorili, ljudi u civilu. Jedan od njih je došao do mene i tražio dokumente. Rekoh, ja vam nisam dužan to pokazati, jer ste u civilu, ako mi pokažete vašu službenu iskaznicu, dat ću vam sve svoje dokumente. On mi pokaže, ali vanjsku stranu te 'službene' iskaznice. Kasnije sam doznao od njihove milicije da mnogi imaju takve iskaznice i to pokazuju, i da je to štos. No dobro. Mi smo dali svoje iskaznice, izričito su tražili i od vozila prometnu dozvolu. A onda je rekao: 'A sada izlazite van da pretražimo kola'. Izašao sam, ali me jedan istog trena udario. Pitam: što je s vama ljudi, što se događa? No tu više ništa nije pomagalo. Čim je jedan počeo tući nastavili su svi - ispričao je Kušec i dodao kako su pomahnitali vojnici znali da je on novinar.
- Pokazao sam im novinsku iskaznicu. Ali ona čarobna riječ 'Hrvatski radio' bila je presudna. Mene su počeli tući i nogama i rukama, pa sam izgubio orijentaciju gdje sam. Vidio sam samo da su jednog kolegu isto dobro izudarali nekim metalnim predmetom i tada su·me bacili na pod. Onda sam dobio nogom udarac u glavu, prije toga šakom. Sve mi se zavrtjelo, ali sam se uspio nekako dignuti. Već tada sam bio sav krvav, tako da nisam više ni vidio dobro. Dvojica su me dohvatila i dalje su me tukli gdje god su stigli, nogama u predjelu trbuha i po slabinama otraga i tako su mi rebra polomili. Takav sam tada trebao proći kroz masu od oko stotinu ljudi koji su se okupili. Dok sam se probijao, svaki me je dokačio. 'Dokle to ide?' Potom su me doveli do jedne privatne kuće i upozorili da će me smjestiti u podrum. Rekli su tu ćeš svog boga isplatiti. Nekakav ogroman čovjek s pištoljetinom pojavio se i mahao mi njome pred nosom. Uto su dovezli naša kola. Prekapajući torbe pronašli su fotografije mog kolege s nekakve obiteljske svečanosti. Taj mi reče: Evo ustaša, sad je vrijeme da ga se... Ja pitam, što je? Hrvatska zastava se vijori na jarbolu. A ljudi su negdje na fotografiji bili na slavlju. Jedna naivna fotografija na kojoj je hrvatska, dakle, službena zastava Republike Hrvatske bila dovoljna da se ovi još više razjare. Ti oko nas imali su iskolačene oči, to nisu normalni ljudi. Ja ne vjerujem da je cijeli kraj takav, jer bi to bilo žalosno. Govorim sada o jednoj hrpi ljudi koja je lamatala po tom trgu, u središtu T. Korenice. Tada mi je jedan od njih rekao - a sad se goni. Uto je došao jedan milicionar s automatom i odveo me u stanicu. Tamo je bio i načelnik, tamo sam pao u nesvijest, nisam vise mogao od bolova izdržati. Tada je valjda vidio da je vrag odnio šalu, pa su pozvani liječnici. Pomogli su mi. Nakon toga je nestao načelnik, nestali su svi milicionari, a nas su preuzeli liječnica i liječnik. Bili su uzbuđeni, osobito liječnica, koja je plakala. Da njih dvoje nije bilo, ja ne znam što bi bilo... Oko te zdravstvene stanice okupilo se mnoštvo ljudi koji su vikali da nas treba poklati. To nam je liječnik rekao. Čekanje se strahovito odužilo dok nije došao predsjednik općine. Meni se ispričao i obećao prijevoz do prve bolnice. Tako sam došao do Bihaća, već je bio mrak. Liječnici i svo osoblje bili su vrlo ljubazni. Ujutro smo krenuli u Zagreb - ispričao je Kušec za Večernji list.