Pokojni Lazo Goluža bio je kreator najboljih kvizova u povijesti nekad Jugoslavenske, a danas Hrvatske televizije. Jednom je otkrio kako i kad se u njegovoj glavi rodila ideja za slavnu “Kviskoteku”.
- Bilo je to negdje početkom ‘70-ih. Sjedio sam s kolegom u vlaku za Split jer smo išli na ‘Jadranske susrete’. I dok je on spavao, ja sam počeo skicirati kako bi izgledao kviz koji bih volio napraviti.
POGLEDAJTE VIDEO: Preminuo Lazo Goluža
Ta se skica nekoliko godina kasnije pretvorila u kultnu “Kviskoteku”. Doduše, i prije nego što se Goluža 1967. zaposlio za stalno, i ostao na nacionalnoj televiziji do mirovine 2002. godine, postojalo je nekoliko kvizova koji su se prikazivali, ali niti jedan ni približno nije dohvatio 15 sezona, koliko se prikazivala “Kviskoteka”. Oliver Mlakar, jedan od televizijskih pionira, danas 85-godišnji bivši voditelj “Dnevnika” i poslije zabavnih emisija, prisjetio se da je upravo on s kolegicom Jasminom Nikić vodio prvi televizijski kviz 1965. godine.
Bilo je nekoliko igara, a jedna od njih bila je pogoditi tko je na fotografiji. Fotografija je bila velika poput džamboplakata i prekrivena crno-bijelim papirnatim kvadratima poput šahovske ploče, označenim brojevima, a natjecatelji bi “skidali” kvadrate sve dok ne bi pogodili tko ili što je na fotografiji.
- Bio je to ‘Poziv na kviz’ s Jasminom Nikić, a mislim da ga je Anton Marti režirao. Urednik je bio Miro Mahečić i prikazano je samo nekoliko epizoda, najviše pet. Ja sam u to vrijeme bio spiker u Informativnom programu, čitao sam vijesti, povremeno vodio neku zabavnu emisiju. Zagreb je inače bio televizijski pionir, televizijska perjanica u kvizovima… Onda je bila neka kviz-pauza od nekoliko godina - rekao je Mlakar, koji se sjeća da je idući kviz bio “Da ili ne”.
Nakon njega krenuo je kviz “Znam, znaš”, koji se naizmjenično vodio jedanput iz Beograda, jedanput iz Zagreba. Već tu je Goluža smislio dio igara. Srpski voditelj bio je tad velika televizijska zvijezda Mića Orlović. Iz zagrebačkog studija kviz je vodila Gordana Bonetti. Nakon nekoliko epizoda zamijenio ju je Oliver Mlakar. Sastojao se od nekoliko blokova po sedam epizoda. U svakom bloku igrači su bili znalci iz različitih područja – sporta, kulture, kozmonautike...
A onda je jedan 19-godišnji mladić u travnju 1969. godine otišao kući s iznosom od tadašnjih 5,600.000 dinara i postao zvijezda u cijeloj Jugoslaviji. Bio je to Goran Hudec, koji je u zadnjoj emisiji, slično kao u “Milijunašu”, dogurao do iznosa od 2,800.000 dinara i na zadnjem pitanju odigrao na sve ili ništa. Pitanja u kvizu “Znaš, znam” bila su iz astronautike i astronomije, a zagrebački tinejdžer pokazao je zavidno znanje.
Nedugo nakon što je Hudec postao zvijezda bivše države, na red je došao kviz “Malo ja, malo ti”. Ovaj put natjecali su se bračni parovi, a i tu je voditelj bio Oliver Mlakar. Natjecali su se u testiranju znanja, zatim raznim vještinama, pa odgonetanju zagonetnih priča i na kraju u međusobnom poznavanju. Pitali su ih kako bi onaj drugi reagirao u raznim nepredviđenim situacijama, a svaka polovica para bila je u zasebnoj kabini, sa slušalicama na ušima i nisu znali što drugi odgovara.
Briljirali su Milka i Slobodan Reljić, koji su te 1970. pobijedili u čak sedam emisija. Ubrzo je krenuo “Zlatni pogodak”. Oliver Mlakar jednom je objasnio:
- Nažalost, tad je postojao običaj da se svake godine napravi novi kviz, i premda su ulice u vrijeme kvizova koje smo vodili Mića i ja bile prazne, svejedno bi se svake jeseni krenulo s novim.
“Zlatni pogodak” također je smislio tada 35-godišnji Lazo Goluža. Pobjednik se kući odvezao u, za ono vrijeme, prestižnoj limuzini Ford Taunus 12 M coupé, koja je tad koštala kao danas bolje opremljeni Mercedes više klase. Dijelile su se i novčane nagrade i finalisti su mogli otići kući sa solidnim zaradama.
Budući da je spletom životnih okolnosti tijekom ‘60-ih Goluža nekoliko godina proveo u Parizu, ondje je gledao francuske kvizove i shvatio da stvaranje takvog zanimljivog televizijskog formata nije nimalo lagan zadatak. Početkom ‘70-ih počeo je raditi “Jadranske susrete”, a onda je otišao na jedan simpozij.
- Simpozij je bio u Mainzu. Bio je to skup svjetskih kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta. Bilo je ondje vrlo obrazovanih ljudi, od doktora znanosti do doktora filozofije. I tad sam shvatio – što je žanr tanji, osjetljiviji, pa recimo i ‘žutiji’, to iza njega moraju stajati bistrije glave. Počeo sam kvizove shvaćati kao ozbiljan posao.
Iako je “Kviskoteka”, koja je krenula prvi put 1980. godine izgledala ležerno, kao zabava uz koju se mogu igrati i roditelji i njihova djeca propitkujući vlastito znanje, iza nje je stajao golemi rad.
Koncept je bio sasvim nov. Prvi put u studiju je sjedila publika, koja je reagirala, pljeskala i smijala se duhovitim pitanjima i odgovorima četvero natjecatelja. Oliver Mlakar ležernim je stilom, kao ugodan sugovornik, bodrio igrače da budu još bolji.
Nakon prvog seta pitanja slijedila je igra asocijacije. U četiri kruga natjecatelji su otvarali ploče s terminima koji bi asocirali na četiri riječi koje su, kad se pogode, opet asocirale na konačni traženi termin.
Zatim je slijedila igra detekcije – tri osobe – A, B i C - predstavile bi se istim imenom i prezimenom, a natjecatelji su, postavljajući im pitanja, poput policijskih inspektora na kraju morali pogoditi koja osoba je prava. Osobe su bile uvijek zanimljive. Jednom je to bila žena koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao prva koja je padobranom skočila s Himalaje, drugi put muškarac koji radi kao teta u vrtiću.
Nakon toga slijedio bi završni set pitanja iz općeg znanja. No sva pitanja bila su iznimno duhovito formulirana, pa i oni koji nisu znali odgovor sjedili bi pred ekranima s jednakim zanimanjem da bi nešto naučili. Goluža je jednom objasnio tajni sastojak uspjeha.
- Posebnu pažnju posvećivali smo formuliranju pitanja. Imali smo širok krug suradnika i oni su već bili naviknuti da svakog prvog četvrtka u mjesecu donose hrpe papira s ispisanim pitanjima. Onda bi svi sjeli oko stola i ocjenjivali pitanja kao što se ocjenjuju vina – ništa za loše pitanje, jedna zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice za pitanje koje može ući u konkurenciju za emisiju, pa tri zvjezdice za odlično pitanje i četiri zvjezdice za ekstrapitanje. Zatim bi ih sve izrezali na trake i sortirali u omotnice, pa bi izvlačili pitanja sa zvjezdicama naizmjenično iz svake omotnice. Vodili smo računa tko su natjecatelji u kvizu – jesu li matematičari, fizičari, lingvisti... Jer htjeli smo da pokažu u kvizu svoje znanje - pričao je Lazo.
- Radilo se naporno. Taj dan bih ranije ručao da bih u studiju u Šubićevoj bio već u dva popodne. Dobio bih scenarij, a onda bih upoznao kandidate pa bih sa svakim posebno porazgovarao da saznam što više podataka koje sam koristio u njihovom predstavljanju. Zatim bi počela generalna proba i nakon toga bismo krenuli sa snimanjem, prisjetio se jednom Oliver Mlakar.
Lazo Goluža rekao je da nije bio presretan što se emisija snimala jer je volio prijenose uživo, ali su to radili zbog igre detekcije. Nekad bi razgovori kandidata ili odgovori zagonetnih osoba bili predugački, pa se htjelo dobiti na dinamičnosti zbog publike pred televizorima.
- Koristili smo različite efekte, studio je morao izgledati moderno, pa smo imali i električna pomična vrata kroz koja su ulazili natjecatelji. Istina je bila da su ih ručno s unutarnje strane otvarala dva asistenta.
Kviskoteka je bila toliko omiljena da se prikazivala od 1980. do 1994. godine, a čak je obnovljena na Novoj TV 2006. godine.