U zagrebačkom Triko Cirkus Teatru održana je master class radionica za klaunove i sve koji to žele biti, a vodio ju je William Mills Irwin, odnosno Bill Irwin (74). Dobitnik je dvije nagrade Tony za ulogu u “Tko se boji Virginije Woolf?” i “Fool Moon”, nominiran je za istu nagradu za najbolju koreografiju u “Largely New York”, imao je hit predstavu na Broadwayu s kolegom klaunom Davidom Shinerom koji ovo ljeto režira predstavu u Teatru Exit, glumi u “Sesame Streetu” i seriji “Zakon i red: Odjel za žrtve”. Glumio je sa Sally Field, Anne Hathaway i Matthewom McConaugheyem, stepao s Lizom Minelli, radio s Christopherom Nolanom. Velika zvijezda i za rodni SAD, kamoli za jednu malu europsku zemlju koja se u njegovoj domovini još naziva “Former Yugoslavia”. U dvorani Triko Cirkus Teatra, koja se nalazi u dvorišnom objektu u Vlaškoj ulici, dočekao nas je u radnom odijelu: košulji, crnim širokim hlačama i klaunskim cipelama.
Na glavi je obavezan šešir koji nosi postrance, a na licu široki osmijeh. Bez obzira na sve te suradnje i nagrade, ovaj sin učiteljice i inženjera astronautike, ostao je srdačan i normalan. I ostao vjeran klauniranju.
- Mislim da je povijest slična u SAD-u kao i u ovom dijelu svijeta. Generacija mog djeda se morala boriti da ostane živa, generacija mog oca je morala preživjeti Veliku depresiju, tako da mi možemo biti umjetnici. Kao dijete sam bio jako dobar u pričanju priča, jako me zainteresiralo pričanje priča tijelom. Sretan sam što sam odrastao uz staru američku televiziju, to su bile neke genijalne stvari. To su ljudi koji su naučili zanat na pozornici i onda stali pred kameru. Sad je pozornost puno kraća i na setu ‘Ulice sezam’ moramo stalno raditi pauze. Prije su samo upalili kameru i pustili te. Nevjerojatno mi je da danas mladi glumci dolaze s TikToka. Danas, kad se prijavljuješ za audiciju, moraš napisati koliko imaš pratitelja na društvenim mrežama - objašnjava Irwin.
Njegov početak u nekim drugim vremenima znači i da je u jednom trenu počeo više raditi kao glumac nego klaun.
- Ne mogu više raditi stvari s tijelom koje sam mogao prije, ali obožavam klauniranje, tijelo mi žudi za tim pokretima. Glas razuma bi mi rekao da napustim klauniranje, ali obožavam to. Ali zarađujem kao glumac. To je puno drugačije, kao klaun morate dotaknuti svakoga u gledalištu. Kamera to ne zahtijeva od izvođača. Na primjer, Robert De Niro ima fantastičnu prisutnost na kameri, ali ne i u kazalištu. Gledao sam ga u jednoj predstavi i jednostavno nije dopro do svih u publici, sigurno ne do mene. Kad ste izvođač koji se gradi na pozornici, to naučite i to se vidi u radu i ispred kamere. Jednostavno automatski stvarate prostor za sve oko vas. Kad počnete ispred kamere, naučite stvarati prostor za kameru i paziti gdje je. To ne znači da je jedno bolje ili lošije, samo je drugačije. I ja sam morao naučiti paziti gdje je kamera i kako će to izgledati. Način rada je potpuno drugačiji. Neki izvođači na pozornici postanu umišljeni, previše se drže visoko, kao da je to visoka umjetnost i zato samo to ima neku važnost. Zanimljive su to usporedbe. No i dalje mislim da mi je prednost i privilegij što sam prvo stasao na kazališnim daskama - govori kroz smijeh.
Iako ima 74 godine, i kroz razgovor objašnjava svoje misli pokretima. Na pitanje što je za njega klaun, Irwin se u sekundi našao na stepenicama pored stolica na kojima smo sjedili u dvorištu.
- Razmišljam o posljedicama i gdje žive u našoj svijesti. Teorija klauna je da svi imamo sliku sebe s određenom količinom prisutnosti i gracioznosti. Međutim, samo skrivamo pogreške koje smo napravili. To je esencija klauna, kako se nosimo s pogreškama i kako to utječe na naše dostojanstvo - objašnjava i pokazuje kako penjući se stepenicama pogriješi, promaši nogom stubu i brzo nastavi dalje.
Iako izgleda i zvuči lagano da se to namjerno napravi, a uvjerljivo pokaže kao iskrena pogreška, trebaju sati i godine vježbanja.
- Za mene je važno da kao klaun pokažem načine na koje kao ljudi skrivamo pogreške. Najteže je zadržati tu nevinost tijekom izvođenja pogreške. Na dobar dan je mogu izvesti tisuću puta, na loš sam previše u svojoj glavi i ne izgleda uvjerljivo - objašnjava.
Tvrdi da mu je gluma pomogla da ostane na zemlji kao klaun. Pa čak i kad je sa Shinerom pokorio Broadway.
- Igramo se svađe. Nisam siguran koliko se igramo zapravo, mislim da obojica ne znamo, ali imamo posebno mjesto jedan za drugoga i za našu predstavu ‘Fool Moon’. Imam odlične uspomene iz tog doba, bio sam mlađi i jači, izgradili smo odličan show. Deset godina kasnije smo napravili nastavak ‘Old Hats’, i tad smo imali veće ambicije i želje, scenografiju. I na to sam ponosan, ali mislim da nije bio toliko utjecajan kao ‘Fool Moon’. Ta predstava je prerasla sebe, bila je veća od toga. Rekli su nam da nikad to nećemo dovesti na Broadway, ali uspjeli smo! Bilo je jako lagano raditi skupa. Nismo imali očekivanja od nas osim da budemo najbolji što možemo. Drugi put smo imali veća očekivanja i onda je bilo teže raditi, to nas je možda kočilo - objašnjava Irwin.
Govorimo mu za uzrečicu: “Pretpostavka je majka svih za*eba”.
- To je najbolji način da to objasnim, da! Teško je imati očekivanja, a ne možete ih i nemati - govori Irwin.
Klaun preispituje koncept dostojanstva
Očekivanja ima i publika, koja u kazalište često dolazi da zaboravi svakodnevicu.
- Gledatelji često pristupaju kazalištu bankarski, kako je rekao Bertol Brecht. Plate kartu i žele se vratiti kući s nekakvim ulaganjem. To je jedan način gledanja na svijet. Drugi je način da dođete na predstavu i osjetite kao da je netko pred vas postavio ogledalo. E, tad je klaun napravio dobar posao - govori Bill. U Hrvatskoj se našao na svega tjedan dana jer ga je David Shiner spojio s Ivom Peter-Dragan iz Triko Cirkus Teatra, jednom od organizatora Zagreb Clown Festivala.
- David je briljantan i lud. Nisam nikad mislio da ću završiti u Hrvatskoj, ali evo me. Želim podijeliti svoje znanje s mlađim klaunovima, mislim da je to neki prirodan put u mojoj karijeri. Starim, bližim se smrti kao i svi. Ljudi vole zanemariti starenje i smrt. Razmišljao sam trebam li stvarati svoj lik klauna kao starca jer više ne mogu raditi stvari kao prije. A to je i pitanje dostojanstva: ako pokažem što znam o gubitku dostojanstva, ponovno ću ga imati. Izvukao sam kostime s početka karijere i donio rekvizite koje ću vjerojatno tu podijeliti. Nisam ovdje da zaradim niti ću zaraditi, bit ću na nuli. Ovo radim iz ljubavi prema klauniranju. Sjeo sam na jedan od onih aviona, kakve su to čudne stvari! Mrzim letjeti. Pogotovo noćnim letovima. Svijet se smanjio, a opet je toliko toga za vidjeti. Ovdje je stvarno prekrasno i naše kulturološke razlike su divne. Ljudi se smiju drugim stvarima, na drugačiji način. Žive drugačije živote. Fascinantno - govori Bill.
Organizatori su ga odveli na Dolac jer je htio promatrati ljude.
- Vaša povijest i kultura su jako bogati. Podsjeća me na Irsku, gdje sam išao u osnovnu školu, u Belfastu. Blizu je Dublina, ali je to potpuno drugačija psihologija ljudi. Ne razumiju se, bili su u svađi. Vaš Krvavi most mi je zato imao smisla. Ljudi razvijaju društva i ulaze u konflikte, što ne mogu razumjeti. Na primjer, Ukrajina vam je toliko blizu, a tamo sad bijesni rat dok je ovdje mir - govori Irwin.
Svijet gleda kroz posao
S drugom suprugom Marthom, koja je bila primalja do mirovine, ima posvojenog sina Santosa Patricka (31). Nju je upoznao jer je od nje unajmio plesni studio u New Yorku kad mu je trebao. Danas žive u tom prostoru koji su pretvorili u stan. Na pitanje kako mu posao utječe na obitelj, ovaj klaun se teatralno prima za glavu.
- Volimo vjerovati da je obiteljski život prirodan, da ćemo znati što radimo. Međutim, budemo podijeljeni. Trudio sam se biti prisutan, ali događalo mi se da se igram sa sinom i padne mi na pamet ideja da bi dio toga mogao biti dobar komad u predstavi. Nadam se da je kroz mene i suprugu, koja je jako voljela biti primalja, naučio kako je to kad voliš to što radiš. Nije jednostavno i nije uvijek lijepo, ali mislim da ima sliku što znači imati dar da radiš ono što voliš - govori Bill.
Kako bi prehranio obitelj, prihvaćao je poslove koje inače ne bi, no to ne znači da su to bili grozni projekti i iskustva. A i nije sretan kad ne radi. Toliko da se začudio da postoji “fjaka” i taj cijeli koncept potpunog zena.
- Volim gledati svijet uz i kroz svoj posao. Rijetko se odmaram bez posla, ne želim u mirovinu. Uzmem vremena da se odmorim neposredno prije predstave, ali to je dio posla, bez toga ne mogu biti dobar na pozornici. Nije to ‘fjaka’ koju ste mi objasnili, ali je opuštanje - objašnjava.
Radio je s Nolanom, Sally Field, Matthewom McConaugheyem...
Sa Sally Field je radio dva puta i oba puta je bilo odlično.
- Jako je sitna i genijalna, ali psuje kao kočijaš. Dva puta sam joj glumio muža. Kad smo glumili u predstavi ‘Koza’, koja je na trenutke jako čudna, na kraju bi se publika nekad znala smijati od nelagode. Nas je četvero na pozornici i u jednom trenu sam počeo glasnije govoriti kako bih nadglasao publiku koja se smije te ih utišao. Počeo sam se osjećati važno, kao spašavam scenu. Jedan dan je Sally svoju zadnju rečenicu, koja je o ljubavi, izrekla s takvom ranjivošću da je publika zašutjela. To mi je najdraža priča koju imam o njoj. Metoda Sally Field - govori kroz smijeh. U “Interstellaru” Christophera Nolana glumio je robota TARS-a.
- Nolan je genijalan redatelj. Nije htio CGI robota. Ja sam zapravo lutkar koji pomiče robota i daje mu glas. Često smo to radili s glumcima. Ta uloga mi je odlična, ali je bilo izazovno. Nekad smo bili u hladnoj vodi do struka. Bio sam deset godina mlađi nego sad, ali nisam bio u cvijetu mladosti. Drago mi je da sam dobio taj posao i da sam ga dobio tad. Nolan postavlja izazove pred glumce i to je važno, ali to se mora raditi na pravi način. Jedno je izazov, drugo je uništavanje glumca. Ima redatelja koji viču i lome glumce da bi ih ponovno izgradili. To nije način. Najbolji redatelji kroz izazove grade glumce da bi ih još više izgradili. Neki ljudi će reći da je to strah od konflikta, ali nije. Svi smo uvijek spremni na konflikte, ali to nije dobra metoda. Što ako se glumac slomi i ne možeš ga više izgraditi? To nije dobra metoda i to ne rade dobri redatelji - govori Irwin.
AI u umjetnosti
Dao je glas i Andyju Warholu u “Dnevnicima Andyja Warhola”. Za to je umalo dobio nagradu, ali nije jer je njegov glas obrađen uz AI.
- Redatelj mi je pustio zvučni zapis koji je zvučao baš kao Warhol. Ali brzo sam shvatio što mi govori, čuo se neprirodni ritam govora. AI ne može generirati emociju jer ne može osjećati. Ja sam zato čitao dnevničke zapise kako bih dao tu emociju, a AI je generirao boju glasa. To je baš bio pogled u budućnost. Ne znam kako se osjećam oko toga. Granice se sve više brišu. Zato i jesmo bili u štrajku. Satima sam hodao s kolegama držeći transparent. Razmišljao sam kako bih u tom trenutku htio raditi nešto drugo dok sam osjećao kako me počinju boljeti kosti, ali morao sam biti tamo, to je bilo ispravno. AI je veliki problem za umjetnost, pogotovo pisce. Kad sam bio klinac, pročitao sam ‘1984’ prije 1984. godine. Junakinja Julia, njen posao je bio objavljivati knjige za proletarijat. Radila je na kaleidoskopu, uzimala elemente radnje i miješala ih. Ne znam što misliti o tome. AI će biti veliki dio života novih generacija. Pitanje je kako strojevi mogu biti kreativni, ali neki dizajneri misle da mogu. Tijekom pregovora, u vrijeme štrajka, uvjeravali su nas da mogu kontrolirati AI. Ne vjerujem u to. Ali se nadam da smo uspjeli ispregovarati dobro rješenje - govori Irwin.
Kultura u školama
Za njega, važno je da je kultura u školama.
- Bit ćeš bolji odvjetnik, znanstvenik, sve, ako si kao dijete izložen umjetnosti. Jasno mi je da je najlakše ukinuti budžet za kulturu. Međutim, koliko god to radili, ljudska kreativnost će uvijek, kao i bilje, probiti kroz taj beton. No to ne znači da taj beton treba stavljati, umjetnost je potrebna za razvoj djeteta u najbolju verziju sebe. To ne znači da treba ulagati u sve zato što je umjetnost niti da umjetnici ne znaju da novac ne raste na stablima. Međutim, umjetnost će uvijek biti tu i treba biti dostupna djeci kako bi postali najbolji ljudi koji mogu biti - zaključuje Bill. Izlazimo iz tog dvorišta u širem centru Zagreba mirni kao da nismo upravo dva sata sjedili s dvostrukim dobitnikom Tonyja. Nema preispitivanja jesmo li sve pitali, jesmo li pogriješili u jeziku koji nam nije materinji. Učiniti da se ljudi osjećaju ugodno i kad pogriješe, to je zadaća klauna. A Bill Irwin je majstor zanata.