Ni u jednom trenutku nisam klonula. Nisam ja cmizdra nego borac. Doktor Rotim rekao mi je da sam najveći borac među svim pacijentima koje je imao u karijeri. Jer i u bolnici sam padala, ali i ustajala, rekla nam je Kostadinka Velkovska (73).
Benigni tumor na mozgu su joj odstranili, ali se javio drugi, pa i treći. Ništa od njezinog povratka na pozornice dok i njih ne riješi. Šali se kako ide više kod doktora nego na kazališne daske, ali ne dopušta da je išta sputa u njezinim, korak po korak, planovima. Pjevala je na ovogodišnjem Festivalu šansone. Zadnjih tjedana počela je odlaziti i na premijere, pogledati i predstave koje je zbog korone propustila. Zakačio ju je, naime, i korona virus, mjesec i pol je bila u bolnici, nepokretna, nije mogla samostalno disati.
- Privatno me ne ništa sputava, normalno idem u dućan, skuham si, koncentracija mi je dobra, čujem, vidim, mogu zapamtiti tekst i radujem se svemu što će doći. Svakoj novoj ulozi, svakom projektu - kaže.
Planova nije malo. Sad je fit, osjeća se spremnom stati pred kamere, zabriljirati u još jednom projektu, kojih je naredala tijekom karijere. S lakoćom bi, kaže, izdržala višesatna snimanja. Za listopad u nekad joj matičnom kazalištu Kerempuh priprema koncert makedonske narodne glazbe. Prevrće po sjećanjima, što je sve slušala do svoje 18., pa bira i plače nad tim iznimno tužnim baladama. Nekad ih je znala zapjevati s Akijem Rahimovskim, a njegov odlazak ne može prežaliti. S pjevačem Parnog valjka trebala je lani u travnju imati koncert. Samo njih dvoje na pozornici i divne makedonske pjesme. Dogovorili su s Croatia Recordsom i objavu CD-a. Aki joj je govorio: 'Kostadinka, ovaj naš koncert će biti vrh'. I bio bi sigurno.
- Iznenada nas je napustio. Duša od čovjeka, i danas mi je vrlo žao što više nije s nama - kaže.
Iza nje je intenzivan život, desetljeća na svim pozornicama, putovanja, poznanstva s velikanima svjetskoga kazališta. Ne žali ni za čim, a da može, promijenila bi samo jedno.
- Dotukli su me odlasci dragih ljudi. Prvo me napustila sestra, pa tata, pa suprug, pa mama. E, to bih promijenila, prerano su otišli - rekla je.
Svaki svoj uspjeh dijelila je s kolegama, iz svakog pada nešto je naučila. Danas sluša upute liječnika, disciplinirana je, a sebi ne dopušta zlokobna razmišljanja. Bolest prihvaća kao trenutačnu fazu iz koje će se izroditi nešto puno veće, bolje.
- Nekad sam mogla trčati, skakati po pozornici, sad više ne mogu. Dobila sam na Maloj sceni i ulogu s Vinkom Kraljevićem, imala sam nekoliko proba i morala sam odustati. Poremećen mi je centar za ravnotežu. Liječnik kaže da se moram oprostiti od pozornice jer bih mogla pasti s nje. Ali tako je sad, za koji mjesec bit će drukčije - rekla nam je.
Još nije vrijeme za ponovno igranje 'Svetice u tami', u kojoj je glumila Majku Terezu, niti za osmišljavanje monodrame. Ističe da je i to samo pitanje vremena.
Glumica se prvih dana teško nosila s tim. Strašno je patila, poslije je to prihvatila, ali ne sasvim. Drži je to što može pjevati, pa tako ipak izlazi na pozornicu. Nedostaje joj nekadašnji opseg posla. I dalje radi sa studentima, uživa pripremajući ih za Akademiju, ali s obzirom na to da je puna energije, to joj je premalo. Veseli je svaki poziv kolega. Kako njezine generacije, poput Nine Erak, tako i onih mlađih, Andreja Dojkića, prijatelja joj Borisa Svrtana... Baš pažnja te mladosti puno joj znači. S ljubavlju im je pristupala, s ljubavlju joj vraćaju.
- Više od 30 godina pripremam studente za prijamni za Akademiju. Rezultati su fenomenalni. Jedne je godine od 12 primljenih studenata čak pet bilo mojih. Druge godine troje. Imam smisla za pedagogiju i želim im pomoći. Jer vidim koliko žele i vole glumu. Tu sam što god im treba - završava Kostadinka.