Godinu dana je proletjelo od trenutka njegove smrti. Miroslav Lilić, Miro, otišao je naglo - u jednom trenutku, koji tjedan prije smrti, u njegovu je glasu nestalo one čudesne energije koja je dizala cijelo društvo, a od tamnih noći pravila vedre trenutke zabave i veselja... Bio sam posve potisnuo činjenicu da je, zbog silne količine ispušenih cigareta, zadnje desetljeće proveo sa samo dvadeset i nešto posto plućnoga kapaciteta - a kad je umro, pomislio sam kako je unatoč tomu živio baš punim plućima. Nikad u životu nisam sreo čovjeka koji je tako često, tako ustrajno, do dugo u noć bio s društvom u kavani, razgovarajući, strastveno (sve do zadnjih tjedana on nikad nije bio lišen strasti) o dramskim projektima, o informativnom programu, o politici, o estradi. U svakom je području ostavio traga.
- Prošla godina bila mi je najteža u životu! Prvi Božić bez njega, rođendani, sjećanja... Fali iz dana u dan i sve više. U kući svaki detalj podsjeća na njega, a i dalje kad mi se nešto dogodi i imam želju s njim podijeliti, posežem za telefonom kako bi mu ispričala. Njegove ideje, britkost i mudrost su nešto što mi nikad nitko neće moći zamijeniti. Znam... moram ići dalje. I idem. Doista idem, ali nikad neće prestati faliti komadić mene koji je nekako otišao s njim. Sve se promijenilo. I nikad više neće biti isto. Mnogima nedostaju njegovi savjeti i usmjeravanje. Njima u poslu, a meni u životu. Fališ, tata. Mnogima. Još jednom hvala ti što si i dalje sa mnom, samo u nekoj drugoj dimenziji, u kojoj ćemo se, kad dođe vrijeme, ponovno susresti - govori mi njegova kći Matea Lilić.
Lilić se do kraja života nije riješio treme
Ona je bila njegova najveća ljubav, dobila je ime prema Mirinu ocu. Njegova Matea i supruga Ela, s kojom je bio gotovo četiri desetljeća u braku, bile su konstanta u njegovu životu.
- Teško je i jako mi nedostaje, ali kad mi je najteže, uvijek se sjetim neke anegdote, a s njim ih je bilo na tisuće - rekla nam je Lilićeva udovica tri mjeseca nakon njegove smrti. U njihovu braku, dodala je, bilo je dopušteno sve osim svađe i grubosti.
- Kod kuće je bio sasvim drugi čovjek. Nikad nije povisio glas, nikad grube riječi, dapače, tu je konačno mogao biti onakav kakav je zapravo - čak ponekad dosadno miran i tih - rekla je za 24sata prošle godine.
Kao novinar Miro je bio inventivniji od bilo kojega drugog urednika i zato je na kraju (pokraj drugih njegovih osobina) proglašen najvećim urednikom u povijesti Hrvatske televizije, odnosno, Televizije Zagreb. Izgledalo je da sve radi s lakoćom, ali iza njegovih projekata uvijek su stajali sati, dani, tjedni i mjeseci promišljanja. Najbolja rješenja su ona najjednostavnija, ali do njih je najteže doći. Njemu je to polazilo za rukom: bio je slikovit, informativan, sažet, atraktivan. Ali do kraja života se nije riješio treme - to je znak odgovornosti pred publikom. U čuvenom “Dnevniku”, o kojemu se i danas, četrdeset i kusur godina kasnije priča s udivljenjem, postavio je mrkvu ispred mikrofona (povod je bilo njezino dramatično poskupljenje) uočavajući točno da je baš to tema koja se tog jutra raspredala po svim kućama, stanovima, kafićima i uredima i znajući da će nakon njegova “Dnevnika” to biti još i više. To bi i danas, u liberalnija vremena, u “Dnevniku” bilo nezamislivo - a tek onda!?
Skoro svaku, možda svaku drugu, noć proveo bi u nekom restoranu proslavljajući svaki od svojih omiljenih restorana – znalo se, ako Lilić ide u njih, to je jamstvo dobrog provoda. No nakon tih noći svakog jutra bio je na poslu, svjež i oran za nove pobjede. On se znao savršeno uvući u glavu gledatelja, biti njegov organ vida, sluha, razmišljanja, doživljaja, emocije, pa onda iz te glave, vraćajući se natrag u svoju uredničku, osmisliti vijest, reportažu, dnevnik, programsku shemu, koja je majstorski pogađala ukus publike. Publike su se mijenjale, kao i njihovi ukusi, pa se - inteligentno - mijenjao i Lilić; osluškivanje znakova vremena pouzdan je znak inteligencije, a ako se s tim pretjera, zna se otići u oportunizam, ali on je to izbjegavao - ako neku poziciju nije mogao moralno izdržati, odlazio je, davao ostavke, čekajući otvaranje novih vrata. Beskrajno socijalno inteligentan, na to nikad nije trebao dugo čekati. Od njega bi se mladi ljudi, da je živ, mogli učiti - ja sam učio. Oni koji nisu imali tu sreću da ga upoznaju, učinit će dobro ako pročitaju njegovu knjigu “Bez reprize”, jedinstven spoj biografije, udžbenika novinarstva, putokaza za sretan život. Miro Lilić bio je sretan čovjek, iako ga je morilo puno strahova. Znao se tući s njima.
U dugim kavanskim druženjima Miro se rješavao anksioznosti, strepnji, od kojih nikad nije posve pobjegao, ali se s njima uspješno borio.
Otkačen, zabavan, nekonvencionalan, Lilić je u socijalizmu bio više izuzetak nego pravilo, ali je jednako točno da je služio kao uzor, a ne kao opomena. Imao je i veliku sreću jer mu je direktor bio Branko Puharić, istaknuti intelektualac, člana CK, koji je Lilića štitio, volio i cijenio, pa je za svaku njegovu nepodopštinu nalazio izgovor. S nekim rigidnijim šefom bilo bi puno više suspenzija, možda i eliminacije iz posla. Ovakav Lilić dospio je, pak, do pozicije u kojoj je objavio smrt Josipa Broza Tita. Bio je sjajan profesionalac. Živio je za novinarstvo, ne od novinarstva. Čak i kad je bio u bolnici, nakon teških operacija, pisao je tekstove za tjednik Express. Nije preskakao svoj red niti tražio popusta. Bio je svestran pokretač velikih projekata. Upravo je on zaslužan za pokretanje Trećeg programa Hrvatske televizije, čiji je zametak, Z3, omogućio 1989. godine, kad je TVZ imala samo dva programa.
Miro Lilić lansirao je program “Za slobodu”, na koji je, kao na svoj opus magnum, ostao ponosan do kraja života. Bio je među glavnim pokretačima Nove TV. Kao TV producent potpisao je “Karneval, anđeo i prah” (Ranko Marinković, Tonči Vrdoljak), “Aloha, praznik kurvi” (Lordan Zafranović), “Đuku Begovića” (Branko Schmidt), “Krhotine” (Zrinko Ogresta). Bio je kolumnist u više jugoslavenskih i hrvatskih revija, prvi čovjek Croatia Recordsa. Dovoljno za tri života...
Ali jedan mali, zaboravljeni dragulj daje posebnu sliku Miroslava Lilića - to je kasnonoćna emisija poezije, “San bez granica”; divna, danas zaboravljena forma (šteta!) koja je rođena iz njegove pjesničke duše, uz pomoć legendarnog Jure Kaštelana. Volio je liriku, družio se s pjesnicima. Zapanjuje koliko je ljudi poznavao - on je točno i precizno znao ime i prezime, važnost i položaj, svakog čovjeka u sustavima koji su ga zanimali - informativnom, političkom, estradnom, filmskom, televizijskom.
Autentičan od početka do kraja
Iza fasade veseljaka - kojeg je cijela Jugoslavija osamdesetih i devedesetih znala po ritualnom rezanju kravata (sebi i svim gostima) u lokalu kod Drageca, stajao je međutim, ozbiljan i moralan čovjek, koji je jako pazio na to da ne povrijedi ljude. Do kraja života ostao je vjeran svojoj političkoj poziciji, koja je uvijek uključivala humanizam, progres, jednakost ljudi, socijalnu i nacionalnu. Kad je riječ o odnosu prema ljudima, govorio je “dajte im dok su živi”; kad netko umre, kad ode, kasno je žaliti jer smo pogriješili ovo ili ono ili jer nismo učinili dovoljno - sad, sad im dajte. To je i sam radio.
U jednom neobjavljenom tekstu ispisao je preporuke za dobar život. Izdvajamo neke: Družite se/Izbjegavajte samoću/Smijeh je lijek/Pobijedite bolest - šetnjom/Živite zdravo, ali pritom uživajte/Uz obitelj je najljepše/Ostavite politiku - izađite u prirodu/Podijeljena radost dvostruko je veća/Podijeljena bol dvostruko je manja/Ljubite, živite, ali i praštajte/ Odagnajte crne misli druženjem...
Od Mire Lilića bi trebalo učiti, novinarstvo i život, samo se najvažnije lekcije, ni u jednom ni u drugom, ne mogu naučiti. Dar za to dvoje ili imaš ili nemaš. A on ga je imao, i za jedno i za drugo. Bog ili priroda u njegovu slučaju nisu škrtarili. Krleža kaže da brojni pojedinci provedu cijeli ljudski vijek bez ijedne jedine sekunde autentičnog života. Lilićev je bio autentičan od početka do kraja. Pamtit ćemo ga kao posljednjeg boema hrvatskog novinarstva.