Već stvarno dugo traje ta tortura vodećih nam ljudi države, bilo je i vrijeme da netko o tome napravi predstavu. Zoran Milanović i Andrej Plenković napravili su predstavu od države već odavno, pa je red bio da netko napravi nešto i o tom njihovu odnosu, karakteru i, naravno, toj “Tvrdoj kohabitaciji”, kako su predstavu i nazvali.
Gledali smo premijeru 8. travnja u zagrebačkom kazalištu Vidra i nasmijali se do suza. A, zapravo, to je bolna istina o dvojici vodećih ljudi države. Prikazana je tamo bahatost predsjednika te umilnost i anemičnost Plenkovića. Pa i ne samo to, pogotovo kad su u predstavi, u kojoj putuju kroz vrijeme, obećali Mariji Jurić Zagorki da će se novi Dinamov stadion zvati po njoj. Plenković je to obećao sa smiješkom, uz dodatak da su toliko toga već obećali ljudima u Sisku i Petrinji.
- Tebi je to smiješno? - upitao ga je zapanjeni Milanović, a Andrej mu odgovorio:
- Pa da vidiš u kakvim kontejnerima žive, i tebi bi bilo smiješno.
U “Tvrdoj kohabitaciji” to je smiješno i zabavno, u zbilji ipak nešto manje. Ipak, mene najviše veseli kako je ova predstava dokaz da ima i u Hrvatima barem zrnce humora. U kazalištu ga se često naiđe, pa se pitanje nameće samo po sebi - zašto ga nema u filmovima ili serijama, koji bi trebali biti komedije ili humoristična djela? No tamo ga se ne može pronaći ni uz najbolju volju. Jedino ako netko misli da je “Naša mala klinika” ili “Nad lipom 35” humor, onda ga, eto, ipak ima.
Ideje, ne može se reći, ipak postoje. Evo, kad smo već kod političara, zaista je smiješno kad Plenković u kampanji nabraja postignuća, što je u opisu radnog mjesta, pa još doda “Obećajem”. Još je bolja, teško je opisati koliko bolja ideja, ona u kampanji Katarine Peović, koja je izvjesila plakat na kojem nudi radna mjesta za izgradnju zatvora za lopine. Zna se koje. Dakle, dame i gospodo, ideja, i to dobrih, ipak ima.