Stevo Karapandža (73), najpoznatiji kuhar bivše države i zaštitno lice jednog od najdugovječnijih televizijskih serijala 'Male tajne velikih majstora kuhinje', živio je nedaleko Karlovca, pa u Zagrebu, Londonu, švicarskom Ennetbadena, ali za sebe kaže da je Lovranac. Ništa u svome životu, govori, ne bi mijenjao zato što je sve vodilo prema primorskom gradu u kojem živi sa suprugom već šest godina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Uživa u mirovini, veseli se dolascima djece koja su ostala u Švicarskoj i čeka da korona prođe. Za Večernji list ispričao je kako su ratne godine za njega bile vrlo specifične i teške jer je postao nepoželjan zbog nacionalnosti.
- Tih dana mi je bilo jako teško i pojmiti i prihvatiti što se događa. Razmišljao sam tada, da, Srbin sam po nacionalnosti, ali nisam za to kriv. Moja je obitelj stoljećima u Hrvatskoj, moja majka je Hrvatica. Prijatelji su mi našli u karlovačkim povijesnim knjigama pretka Mislava Karapandžu koji je 1715. imenovan knezom. Ali, koliko su te teme u mojoj obitelji stvarno bile važne, bolje rečeno nevažne, ilustrirat ću jednom epizodom koju sam dobro zapamtio. Bili smo u braku već tri godine, supruga trudna, sjedili smo na selu kod moje pokojne bake ispod loze, u hladovini, kad me ona upita: 'A koje je vjere tvoja Renata?' Znači, nikog to nije zanimalo ni kad smo se zabavljali, ni kad smo se vjenčali, nego, eto, tek tog poslijepodneva kad je staroj baki iz nekog razloga to palo na pamet. Takve stvari mi nisu bile važne nikad, pa nisu ni danas, ali, da, bilo je teško suočiti se s činjenicom da je to nekim ljudima ključno - ispričao je pa nastavio:
- Otkaz je došao preko noći, dok sam bio generalni direktor zagrebačkog hotela Holiday. Pogodilo me to sve skupa jako. Zagreb je bio moj grad, Intercontinentalu sam poklonio svoje momačke godine. Bio sam šef kuhinje u tom hotelu kad se otvarao, noći i noći sam prespavao u hotelskoj taverni jer bih radio do jedan, dva, a u šest sam morao biti nazad, pa da uštedim na vremenu. Srastao sam sa svim tim i onda se odjednom sve promijeni, postane problem to što sam Stevo, a nisam Štef. Mnogi su se znanci, pa i prijatelji, tih dana okrenuli od mene, neki su čak prelazili na drugu stranu ulicu da se ne bismo sreli. U takvoj je situaciji puno lakše kad vaša obitelj stoji iza vas. A ja sam imao tu sreću. Bilo je, naravno, i prijatelja koji su ostali uz mene.