Komisija je neka vrsta “vlade” američke mafije, fascinantan primjer organiziranosti organiziranog kriminala. Osnivanje Komisije 1931. godine, lukavim manevrima Charlesa Luckyja Luciana nakon okončanja krvavog rata za vlast nad prljavim novcem, ukinulo je monarhijski status capo di tutti capija pa kontrolu podzemlja stavilo pod ingerenciju Pet obitelji, neku vrstu ilegalno-korporativnog odbora šefova kriminalnih dinastija koje su tridesetih godina vladale New Yorkom.
Ovaj kolektiv bossova rješavao je nesporazume na terenu, a činile su ga obitelji Maranzano, Profaci, Mangano, Gagliano i Luciano. Frank Costello bio je consigliere, jedan od vođa obitelji Luciano, kojoj je donosio rekordne zarade kockarskim operacijama, sve dok 1934. gradske vlasti nisu zaplijenile nekoliko tisuća njegovih jednorukih Jackova pa ih ekološki pobacale u rijeku. Frank Costello ujedno je i ime koje je Scorsese u “Pokojnima” dodijelio liku Jacka Nicholsona, iako je on u filmu utjelovio jednog drugog monstruma, manijakalnog bostonskog mafijaša “Whiteya” Bulgera, osuđenog za 11 ubojstava. Ali holivudska posudba/posveta je jasna - Costello je “veliki brend” kriminalne povijesti Amerike i vrijedi ga provući kroz popkulturni kino filter, makar i na posredan način.
Izbjegao je optužbe za ubojstvo, a ležao je zbog pljačke, napada, ilegalnog posjedovanja oružja, organiziranja prostitucije i izbjegavanja plaćanja poreza. Što je, kako to već ide, bila kap koja je prelila čašu pa su mu u konačnici oduzeli američko državljanstvo. Ali umro je prije nego što su ga uspjeli protjerati, 1973. od srčanog udara. Prije svega toga, uspio je zauvijek promijeniti svijet medija, ali i dobar dio američkog društva, jednom običnom novčanom posudbom, neki kažu rođačkom, kumskom donacijom, ako već ne i investicijom - financirao je pokretanje tabloida National Enquirer, suludo utjecajnog medijskog fenomena, koji je pokrenuo i obilježio novu eru američkih masovnih medija, čije su uredničke recepte kopirali gotovo svi u svijetu. Nikad potpuno potvrđena informacija kaže da je Costello posegnuo za novčanikom kako bi imao magazin koji će objavljivati brojeve lutrije i izbjegavati teme o operacijama podzemlja. Što i nije bio problem jer National Enquirer je bio usredotočeniji na fotografije leševa na autocesti i sage o kontaktima s izvanzemaljskim bićima, nego na raskrinkavanje korupcijske mreže i organiziranog kriminala.
Generoso Paul Gene Pope Jr. je sin Generosa Popea, njujorškog moćnika koji je uređivao Il Progreso Italo-Americano, dnevne novine talijanske manjine New Yorka, nakon što ih je 1928. kupio za dva milijuna dolara pa udvostručio nakladu i pretvorio u najčitaniju tiskovinu na talijanskom jeziku u SAD-u. Stari Generoso radio je za mafiju i CIA-u, a njegov najbolji prijatelj bio je upravo Frank Costello - toliko dobar da je pristao biti kum Popeu Jr. Generoso Junior bio je mladi genijalac pa je već kao 16-godišnjak tati pomagao uređivati Il Progreso, ali kad je odrastao, zaželio se vlastite “igračke” koja će mu donijeti moć i novac. Očevim stopama i novcem Frankove obitelji, točnije za 75.000 dolara, godine 1952. kupuje novine New York Enquirer, niskonakladni komad papira koji je preživljavao na rezultatima konjičkih utrka. Iščupao ga je iz lokalnog tržišta i standardnog novinskog formata pa prepakiranog kao tabloid lansirao za nacionalne potrebe - tako je stvoren National Enquirer, novi totem masovne američke medijske kulture koji je Pope uređivao čeličnom rukom, mafijaškim metodama i nemilosrdnim iskapanjem prljavog rublja za potrebe strelovitog rasta prodaje.
Oni koji su radili s njim govore da se među novinare spuštao rijetko, uglavnom kad bi prosudio kome dati otkaz, a sugovornike za pisaćim mašinama nikad nije gledao u oči. Dobar dio zaposlenika odgovoran za streloviti rast popularnosti Enquirera šezdesetih bio je “uvezen” iz Britanije. Bili su to tzv. penny press profesionalci koji su tabloidnu revoluciju u Engleskoj stvorili objavljujući prljavo rublje slavnih na stranicama The National Tattler i The Sun. Zanimljivo je da je National Enquirer svoju krizu 2005. rješavao tako što je ponovno povukao dvadesetak britanskih novinara u redakciju. Ona je u svojim najslavnijim (ili najozloglašenijim) danima funkcionirala kao mješavina privatnih detektiva i istraživačkih novinara, vozeći munjeviti slalom oko istine, genijalnosti, izmišljenih kretenarija i čistog kriminala.
Senzacionalizam se podrazumijevao, on je bio ishodišna točka cijele priče. Ni pretpovijest ovog legendarnog tabloida nije ništa manje živopisna od povijesti. New York Enquirer, koji je Pope kupio mafijaškim novcem, pokrenuo je William Griffin 1926. godine kao The New York Evening Enquirer. Griffin, koji se bavio marketingom i sanjao o političkoj karijeri, bio je proteže Williama Randolpha Hearsta, izumitelja novinskog žutila i tajkuna koji je inspirirao Wellesova “Građanina Kanea”. Hearst mu je dao novac za pokretanje tjednika i uvelike upravljao njegovom ideologijom - obojica su se žestoko protivila američkom uplitanju u Prvi svjetski rat, a poslijeratno doba proveli su zagovarajući izolacionizam.
New York Enquirer nazivali su profašističkim, a redakcija je toliko žestoko pisala protiv američkog uplitanja u Drugi svjetski rat da se 1942. našla na sudu zbog pobune i rušenja morala američke vojske, iako su optužbe kasnije odbačene. Kad je Pope Jr. pretvorio njujorški Enquirer u nacionalni, čvrsto je odlučio podići nakladu s tadašnjih mizernih 17.000 na najmanje 200.000 primjeraka. Inspiraciju za teme koje bi mu mogle ostvariti financijske projekcije našao je na cesti. Vozio se oko New Yorka i zastao kad je ugledao gomilu kako hipnotički bulji u žrtve prometne nesreće. Urođena ljudska morbidna znatiželja dala se savršeno unovčiti. Prva inkarnacija National Enquirera bio je Rotten.com s olovnim tiskom, neka vrsta rane crno-bijele verzije suvremenih meksičkih tabloida koji se natječu u objavi što krvavijih fotografija žrtava ratova narkokartela. Pope Jr. je imao dogovor s policijom, od koje je dobivao fotografije s mjesta zločina i nesreća, krcajući stranice prizorima izrešetanih, izbodenih, smrskanih i izmasakriranih ljudskih tijela.
Necenzurirani gore raskošne crne kronike preplavio je kioske, s temama koje su oslikavale sumrak američkog sna i potop suburbane utopije: naslovi kao što su “Mama koristi sinovo lice kao pepeljaru”, “Bogalja do smrti mučili mama i tata”, “Kod kuće sam sakrila svojih devet mrtvih beba”, “Mama je skuhala svoje dijete i pojela ga” ili “Izrezao sam joj srce i skakao po njemu” vodili su do uspjeha, zajedno sa savjetima kao što je “Ako vam žena pravi probleme, istucite je remenom” i šokantnim rezultatima anketa poput “9 od 10 Amerikanaca priznaje da je počinilo zločin zbog kojeg bi mogli završiti u zatvoru”. Naklada je skočila na milijun primjeraka. Nacija je uživala u čudovištu s druge strane ogledala. Ali kad je dosegao milijun, Pope Jr. je shvatio da može i bolje - sanjao je o 20 milijuna prodanih primjeraka, no jedini način da to postigne jest da svoj tabloid uvalja tamo gdje se skuplja najviše ljudi. A sredinom šezdesetih - što se nije puno promijenilo ni danas - to su bili supermarketi.
Nova ciljana publika nekog novog National Enquirera bile su domaćice, za koje se oprao od krvi te potpuno okrenuo celebrity i lifestyle temama. Ljubavne tragedije i problematični životi slavnih, dijete, životinje, paranormalno i medicinski freak show. Uz kombinaciju istine i prenapuhanih tračeva, probijala se i znanost s Facebooka - primjerice, fenomeni kao što su ljudsko presađivanje glava i razumijevanje jezika golubova za znanstvenike iz njihovih tekstova bile su već tad, u drugoj polovini šezdesetih, riješena stvar.